Menu

Što su linije za valutne ugovore o razmjeni?

27. rujna 2016. (posuvremenjeno 22. travnja 2020.)

Linija za valutni ugovor o razmjeni ugovor je između dviju središnjih banaka o razmjeni valuta. Njome se središnjoj banci omogućuje pribavljanje devizne likvidnosti od središnje banke koja izdaje stranu valutu o kojoj je riječ, obično zbog toga što su ta sredstva potrebna domaćim poslovnim bankama. Na primjer, linija za ugovor o razmjeni s američkim Sustavom federalnih rezervi (Fed) omogućuje ESB‑u i svim nacionalnim središnjim bankama u europodručju (Eurosustav) dobivanje američkih dolara od Feda u zamjenu za jednaki iznos eura koji se dostavlja Fedu. Ti ugovori već desetljećima čine dio instrumentarija monetarne politike središnjih banaka.

Zašto su nam potrebne linije za ugovore o razmjeni?

Iako su središnje banke u početku upotrebljavale linije za ugovore o razmjeni za financiranje određenih tržišnih intervencija, posljednjih su godina one postale važan alat za očuvanje financijske stabilnosti i sprječavanje utjecaja tržišnih napetosti na realno gospodarstvo. Ugovori o razmjeni koje ESB sklapa od 2007. su, primjerice, usmjereni na pružanje devizne likvidnosti domaćim bankama. Kada se tržišta financiranja u jednoj valuti pogoršaju, za banke izvan tog valutnog područja postaje teško financirati svoju imovinu indeksiranu uz tu valutu jer one nemaju izravan pristup inozemnoj središnjoj banci koja izdaje tu valutu. Ako, međutim, njihova matična središnja banka ima liniju za ugovor o razmjeni s inozemnom središnjom bankom, matična središnja banka može svojim bankama pribaviti potrebnu likvidnost u stranoj valuti, a da pri tome ne upotrebljava svoje devizne pričuve. Za vrijeme financijske krize koja je uslijedila nakon kraha investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008. tržišta financiranja su, na primjer, presušila zbog iznimne nesklonosti riziku. U takvim je okolnostima bankama iz europodručja postalo teško pribaviti američke dolare za financiranje svoje imovine nominirane u američkim dolarima. Kako bi se spriječili poremećaji, primjerice situacija u kojoj banke iznenada moraju prodati imovinu, čime će izazvati iznimna kretanja cijena, ESB i Sustav federalnih rezervi uspostavili su liniju za valutni ugovor o razmjeni s pomoću koje ESB, odnosno Eurosustav, može pribavljati američke dolare za banke koje se nalaze u europodručju.

S kojim središnjim bankama ESB ima valutne ugovore o razmjeni?

U 2011. ESB je zajedno s engleskom središnjom bankom, kanadskom središnjom bankom, japanskom središnjom bankom, Sustavom federalnih rezervi i švicarskom središnjom bankom uspostavio mrežu linija za ugovore o razmjeni koje omogućuju središnjim bankama koje u njoj sudjeluju da pribavljaju valute jedne od drugih. Od travnja 2020. linije za ugovore o razmjeni upotrebljavaju se za posudbu američkih dolara i švicarskih franaka bankama iz europodručja kao i za posudbu eura bankama iz Ujedinjene Kraljevine.

Nakon financijske krize ESB je također uspostavio aranžmane za dostavljanje eura središnjim bankama Danske i Švedske kao i privremene aranžmane za dostavljanje eura središnjim bankama Latvije, Mađarske i Poljske.

ESB je 2013. sklopio valutni ugovor o razmjeni s Kinom, što je odraz sve većeg sistemskog značaja te zemlje i brzog rasta trgovine i ulaganja između Kine i europodručja. Taj ugovor služi Eurosustavu kao zaštitni mehanizam za likvidnost kako bi banke iz europodručja bile sigurne da će kineski juan renminbi i dalje biti dostupan, čak i ako tržište bude narušeno.

U 2020. ESB je ponovno aktivirao ugovore o razmjeni s danskom središnjom bankom i uspostavio privremene linije za valutni ugovor o razmjeni s Hrvatskom i Bugarskom koje će im stajati na raspolaganju u slučaju potrebe.

Kako funkcioniraju linije za ugovore o razmjeni?

Banka iz europodručja u uobičajenim se okolnostima okreće tržištu ako su joj potrebni američki dolari jer, na primjer, klijentu mora odobriti kredit u američkim dolarima. Međutim, ako su troškovi financiranja u američkim dolarima previsoki ili ako postoje poremećaji na tržištu, banka se može obratiti svojoj nacionalnoj središnjoj banci. ESB može u tom konkretnom slučaju dobiti dolare zahvaljujući valutnom ugovoru o razmjeni sa Sustavom federalnih rezervi. ESB trenutačno provodi dnevne aukcije s rokom dospijeća od tjedan dana i tjedno nudi operacije u trajanju od 84 dana. Banke iz europodručja mogu se izjasniti koliko dolara žele uzeti u zajam po prethodno utvrđenoj kamatnoj stopi. U zamjenu za dolare one moraju dostaviti ESB‑u koletaral visoke kvalitete čija se vrijednost određuje na temelju tekućih tržišnih cijena (»vrednovanje po tržišnoj vrijednosti«) umanjenih za odgovarajući odbitak (koji se naziva »korektivni faktor«). Mnogi od tih valutnih ugovora o razmjeni djeluju prvenstveno kao sigurnosna mreža i nikad nisu bili aktivirani. U skladu sa svojom općom politikom održavanja visoke razine operativne spremnosti, ESB redovito testira svoje instrumente i alate monetarne politike kako bi se omogućila njihova jednostavna i sigurna primjena ako i kada to bude potrebno.

Posuvremenjenje: Objašnjenje je posuvremenjeno 22. travnja 2020. radi pružanja dodatnih podataka o ovoj temi.