Menu

Hrvatski prijevod Izvješća o konvergenciji ESB-a za 2020. sadrži sljedeća poglavlja: Uvod, Okvir za analizu, Stanje ekonomske konvergencije i Sažetke po državama za Bugarsku, Češku, Hrvatsku, Mađarsku, Poljsku, Rumunjsku i Švedsku, Razmatranje ekonomske konvergencije u pojedinim zemljama za Hrvatsku i Ispitivanje usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s ugovorima za Hrvatsku. Više informacija možete pronaći u cjelovitoj engleskoj inačici dostupnoj na mrežnim stranicama ESB‑a.

1. Uvod

Od 1. siječnja 1999. euro je uveden u 19 država članica EU‑a; ovim je izvješćem obuhvaćeno sedam od osam država EU‑a koje još nisu prihvatile jedinstvenu valutu. Jedna od tih osam država, Danska, obavijestila je Vijeće Europske unije (Vijeće EU‑a) da ne namjerava sudjelovati u trećoj fazi ekonomske i monetarne unije (EMU).[1] Zbog toga se izvješće o konvergenciji za tu državu priprema samo na njezin zahtjev. S obzirom na to da takvog zahtjeva nije bilo, ovim su izvješćem obuhvaćene sljedeće države: Bugarska, Češka, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska. Svih se sedam država u skladu s Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu: „Ugovor”)[2] obvezalo da će prihvatiti euro, što znači da moraju nastojati ispuniti sve konvergencijske kriterije.

Izradom ovog izvješća ESB ispunjava svoju obvezu iz članka 140. Ugovora. U članku 140. kaže se da najmanje jednom svake dvije godine ili na zahtjev države članice s odstupanjem ESB i Europska komisija izvješćuju Vijeće EU‑a „o napretku koji su države članice s odstupanjem ostvarile u ispunjavanju svojih obveza u odnosu na ostvarenje ekonomske i monetarne unije”. Sedam država obuhvaćenih ovim izvješćem razmatrano je u sklopu redovitoga dvogodišnjeg ciklusa. Europska komisija također je pripremila izvješće, a oba su izvješća zajedno dostavljena Vijeću EU‑a.

U ovom izvješću ESB primjenjuje isti okvir kao u prethodnim izvješćima o konvergenciji. Za sedam navedenih država razmatra se je li postignut visok stupanj održive ekonomske konvergencije, je li nacionalno zakonodavstvo usklađeno s Ugovorima i Statutom Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke (Statut) i jesu li ispunjeni statutarni zahtjevi koje određena nacionalna središnja banka treba ispuniti kako bi postala sastavni dio Eurosustava.

Razmatranje procesa ekonomske konvergencije uvelike ovisi o kvaliteti i integritetu upotrijebljenih statističkih podataka. Na prikupljanje i dostavljanje statističkih podataka, posebno statistike državnih financija, ne smiju utjecati politički činitelji ili uplitanja. Države članice EU‑a pozivaju se da kvalitetu i integritet svojih statističkih podataka smatraju pitanjima visokog prioriteta, da u prikupljanju statističkih podataka osiguraju odgovarajući sustav provjera i ravnoteža i da primijene minimalne standarde u području statistike. Ti standardi iznimno su važni za jačanje neovisnosti, integriteta i odgovornosti nacionalnih statističkih ureda te za podupiranje povjerenja u kvalitetu statistike državnih financija (vidi poglavlje 6.).

Valja podsjetiti da se od 4. studenoga 2014.[3] svaka država čije je odstupanje ukinuto mora pridružiti jedinstvenome nadzornom mehanizmu (SSM) najkasnije na dan kad prihvati euro. Od tada se sva prava i obveze povezani sa SSM‑om primjenjuju na tu državu. Stoga je iznimno važno provesti potrebne pripreme. Posebice, bankovni sustav svake države članice koja se pridruži europodručju i time se pridružuje SSM‑u bit će podvrgnut sveobuhvatnoj procjeni.[4]

Ovo izvješće strukturirano je na sljedeći način. U poglavlju 2. opisuje se okvir primijenjen za razmatranje ekonomske i pravne konvergencije. U poglavlju 3. daje se horizontalni pregled glavnih aspekata ekonomske konvergencije. Poglavlje 4. sadržava sažetke po državama, u kojima su dani glavni rezultati razmatranja ekonomske i pravne konvergencije. U poglavlju 5. detaljnije se razmatra stanje ekonomske konvergencije u svakoj od sedam promatranih država članica EU‑a (u ovoj inačici samo za Hrvatsku). U poglavlju 6. (samo u engleskoj inačici) daju se pregled pokazatelja konvergencije i statistička metodologija primijenjena pri njihovu prikupljanju. Naposljetku, u poglavlju 7. razmatra se usklađenost nacionalnog zakonodavstva promatranih država članica, uključujući statute njihovih nacionalnih središnjih banaka, s člancima 130. i 131. Ugovora (u ovoj inačici samo za Hrvatsku).


2. Okvir za analizu

2.1. Ekonomska konvergencija

ESB za razmatranje stanja ekonomske konvergencije u državama članicama EU‑a koje žele prihvatiti euro upotrebljava zajednički okvir za analizu. Taj zajednički okvir, koji se dosljedno primjenjuje u svim izvješćima o konvergenciji Europskog monetarnog instituta (EMI) i ESB‑ovim izvješćima o konvergenciji, zasniva se najprije na odredbama Ugovora i njihovoj primjeni od strane ESB‑a pri analizi kretanja cijena, fiskalnog salda i omjera duga, tečaja i dugoročnih kamatnih stopa, kao i ostalih činitelja koji su važni za ekonomsku integraciju i konvergenciju. Drugo, zasniva se na nizu dodatnih ekonomskih pokazatelja za prošla i buduća razdoblja koji se smatraju korisnima za detaljno razmatranje održivosti konvergencije. Razmatranje stanja u dotičnim državama članicama zasnovano na svim tim činiteljima važno je kako bi se osiguralo da njihova integracija u europodručje prođe bez većih poteškoća. Okviri od 1. do 5. ukratko prikazuju zakonske odredbe i metodološka objašnjenja o ESB‑ovoj primjeni tih odredaba.

Ovo se izvješće zasniva na načelima utvrđenima u prethodnim izvješćima ESB‑a (i prije ovoga EMI‑ja) kako bi se osigurali kontinuitet i jednak tretman. ESB primjenjuje nekoliko vodećih načela u primjeni konvergencijskih kriterija. Prvo, pojedinačni kriteriji tumače se i primjenjuju bez odstupanja. U pozadini tog načela činjenica je da je glavna svrha kriterija osigurati da u europodručju mogu sudjelovati samo one države članice koje imaju gospodarske uvjete koji pogoduju održavanju stabilnosti cijena i koherentnosti u europodručju. Drugo, konvergencijski kriteriji čine skladan i međusobno povezan sklop te moraju svi biti zadovoljeni; kriteriji su u Ugovoru navedeni kao ravnopravni i među njima ne postoji hijerarhija. Treće, konvergencijski kriteriji moraju se ispuniti na osnovi stvarnih podataka. Četvrto, primjena konvergencijskih kriterija treba biti dosljedna, transparentna i jednostavna. Osim toga, pri ocjeni usklađenosti s konvergencijskim kriterijima ključni je činitelj održivost, jer se treba postići trajna, a ne trenutačna konvergencija. Stoga se održivost konvergencije u pojedinim državama podrobno razmatra.

U tom smislu, gospodarska kretanja u dotičnim državama promatraju se retrospektivno, u načelu u posljednjih deset godina. Takav pristup omogućuje lakše utvrditi koliko su trenutačna postignuća rezultat stvarnih strukturnih prilagodbi, što bi zauzvrat trebalo voditi boljoj procjeni održivosti ekonomske konvergencije.

Osim toga, u odgovarajućoj mjeri primjenjuje se i prospektivna analiza. U tom kontekstu posebna se pozornost posvećuje činjenici da održivost povoljnih gospodarskih kretanja bitno ovisi o odgovarajućim i dugoročnim odgovorima politike na postojeće i buduće izazove. Snažno upravljanje, učinkovite institucije i održive javne financije također su važni za podržavanje održivog rasta proizvodnje tijekom srednjoročnoga do dugoročnog razdoblja. Gledano u cijelosti, ističe se da održivost ekonomske konvergencije ovisi o postizanju snažne početne pozicije, postojanju učinkovitih institucija i vođenju odgovarajućih politika nakon uvođenja eura.

Zajednički okvir primjenjuje se pojedinačno na sedam promatranih država članica EU‑a. Ta razmatranja, usmjerena na rezultate pojedine države članice, trebaju se promatrati odvojeno, u skladu s odredbama članka 140. Ugovora.

Krajnji datum za statističke podatke uključene u ovo Izvješće o konvergenciji bio je 7. svibnja 2020. Statističke podatke korištene pri primjeni konvergencijskih kriterija osigurala je Europska komisija (vidi poglavlje 6., kao i tablice i grafikone), u suradnji s ESB‑om kod tečajeva i dugoročnih kamatnih stopa. U dogovoru s Europskom komisijom referentno razdoblje za kriterij stabilnosti cijena jest razdoblje od travnja 2019. do ožujka 2020. Slično tome, referentno razdoblje za kriterij dugoročnih kamatnih stopa također je razdoblje od travnja 2019. do ožujka 2020. Referentno razdoblje za tečajeve jest razdoblje od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. Povijesni podatci o fiskalnim pozicijama pokrivaju razdoblje do 2019. godine. Također se razmatraju prognoze iz različitih izvora, zajedno s najnovijim programom konvergencije dotične države članice i drugim informacijama važnima za razmatranje održivosti konvergencije u budućnosti. Ekonomska prognoza Europske komisije u proljeće 2020.[5] i Izvješće o mehanizmu upozoravanja iz 2020., uključeni u ovo izvješće, objavljeni su 6. svibnja 2020. i 17. prosinca 2019. Ovo izvješće Opće vijeće ESB‑a prihvatilo je 4. lipnja 2020.

U ovom se Izvješću o konvergenciji u vrlo ograničenom opsegu razmatra učinak pandemije koronavirusa (COVID‑19) na procjenu konvergencije. S obzirom na to da je još uvijek prerano za donošenje bilo kakvih čvrstih zaključaka o tome kako će se promijeniti konvergencijska kretanja i hoće li taj učinak biti ostvaren na simetričan ili asimetričan način u relevantnim državama, detaljna analiza bit će provedena u kontekstu sljedećeg Izvješća o konvergenciji. S obzirom na pandemiju bolesti COVID‑19, procjena konvergencije u budućnosti obilježena je visokom neizvjesnošću, a njezin potpuni učinak bit će moguće ocijeniti tek ex post. U većini država članica EU‑a uvedene su karantenske mjere radi smanjenja broja infekcija, a provedene su i posebne mjere fiskalne, makrobonitetne, nadzorne i monetarne politike s ciljem ublažavanja učinka na gospodarstvo. Također, u ovoj se fazi ne mogu u potpunosti spoznati implikacije za statističke podatke. Povećana neizvjesnost odnosi se na sve konvergencijske kriterije. Što se tiče kriterija stabilnosti cijena, postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja inflacije tijekom sljedećih mjeseci. Posebice, gospodarski pad prouzročen pandemijom bolesti COVID‑19 mogao bi dulje trajati ili bi oporavak mogao biti brži nego što se očekivalo. Ravnoteža rizika između pritisaka na smanjenje inflacije povezanih sa slabijom potražnjom i pritisaka na rast povezanih s poremećajima u ponudi obilježena je znatnom neizvjesnošću. Glede fiskalnoga kriterija, pandemija bolesti COVID‑19 utječe na izglede za financije opće države, dok ključni fiskalni pokazatelji za razdoblje od 2010. do 2019. nisu ugroženi. Što se tiče fiskalnih izgleda, ESB‑ova se analiza uglavnom oslanja na Ekonomsku prognozu Europske komisije u proljeće 2020. koja za sve promatrane države pokazuje snažno pogoršanje salda državnog proračuna koje je rezultat znatnog pogoršanja gospodarske aktivnosti i fiskalnih mjera poduzetih radi ublažavanja krize. Ipak, moguće posljedice pandemije bolesti COVID‑19 za održivost proračunskih pozicija u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju bez poznavanja njezina učinka na zadnje prognoze nisu obuhvaćene zbog visokih razina neizvjesnosti. Posebice, ESB‑ova se analiza oslanja na Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019. koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19. Kolebljivosti tečaja i deprecijacijski pritisci na nacionalne valute u odnosu na euro porasli su nakon izbijanja bolesti COVID‑19. Da bi se ograničile nepravilnosti u sveobuhvatnoj procjeni konvergencije, promatrano razdoblje za tečajna kretanja završava u ožujku 2020. Kod kretanja dugoročnih kamatnih stopa, travanj 2020. isključen je iz analize zbog učinka pandemije bolesti COVID‑19 na financijska tržišta. Ekstremne razine neizvjesnosti i kolebljivosti na financijskim tržištima mogu učiniti nejasnim sadržaj informacija o kretanjima na financijskim tržištima i stoga rezultirati mogućim nepravilnostima u sveobuhvatnoj procjeni konvergencijskih procesa u svakoj državi. Zaključak je da se odgovarajuća analiza gospodarskog učinka pandemije na procjenu konvergencije može provesti tek retrospektivno.

Zakonske odredbe o cjenovnim kretanjima i njihova primjena u ESB‑u prikazane su u Okviru 1.

Okvir 1.
Cjenovna kretanja

1. Odredbe Ugovora

Prvom alinejom članka 140. stavka 1. Ugovora zahtijeva se u Izvješću o konvergenciji razmatranje postizanja visokog stupnja održive konvergencije s obzirom na ispunjavanje sljedećega kriterija od strane svake države članice:

„postizanje visokog stupnja stabilnosti cijena; to će biti vidljivo iz stope inflacije koja je blizu stope zabilježene u najviše trima državama članicama koje su najuspješnije u smislu stabilnosti cijena”.

Člankom 1. Protokola (br. 13) o konvergencijskim kriterijima propisuje se:

„Kriterij stabilnosti cijena iz članka 140. stavka 1. prve alineje Ugovora o funkcioniranju Europske unije znači da država članica ima razinu stabilnosti cijena koja je održiva te prosječnu stopu inflacije, promatrano tijekom jedne godine prije ispitivanja, koja ne prelazi za više od 1,5 postotnih poena stopu inflacije u najviše trima državama članicama koje su ostvarile najbolje rezultate s obzirom na stabilnost cijena. Inflacija se mjeri indeksom potrošačkih cijena na usporednoj osnovi uzimajući pritom u obzir razlike u nacionalnim definicijama.”

2. Primjena odredaba Ugovora

ESB u ovom izvješću primjenjuje odredbe Ugovora kako je dalje navedeno.

Prvo, u vezi s „prosječnom stopom inflacije, promatrano tijekom jedne godine prije ispitivanja”, ta se stopa inflacije izračunava na temelju promjene u dvanaestomjesečnom prosjeku HIPC‑a u referentnom razdoblju od travnja 2019. do ožujka 2020. u odnosu na prethodni dvanaestomjesečni prosjek.

Drugo, koncept „najviše tri države članice koje su ostvarile najbolje rezultate s obzirom na stabilnost cijena” koji se rabi za definiranje referentne vrijednosti primijenjen je tako da je uzet neponderirani aritmetički prosjek stope inflacije sljedećih triju država članica: Portugal (0,2 %), Cipar (0,4 %) i Italija (0,4 %). Tako, kada se doda 1,5 postotnih bodova prosječnoj stopi, referentna vrijednost iznosi 1,8 %. Valja naglasiti da se prema Ugovoru rezultati inflacije pojedine države razmatraju u relativnom odnosu, tj. u odnosu na razinu u drugim državama članicama. Pri primjeni kriterija stabilnosti cijena stoga se u obzir uzima činjenica da zajednički šokovi (koji npr. proizlaze iz globalnih cijena sirovina) mogu privremeno udaljiti stope inflacije od ciljeva središnjih banaka.

U posljednjih pet izvješća primijenjen je pristup „iznimke” kako bi se na odgovarajući način otklonile moguće velike nepravilnosti u kretanju inflacije u pojedinim državama. Država članica smatra se „iznimkom” ako su ispunjena dva uvjeta: prvo, njezina dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije znatno je manja od stopa drugih država članica; drugo, na njezina cjenovna kretanja snažno utječu iznimni činitelji. U ovom izvješću ni za jednu državu članicu s najnižom stopom inflacije nije utvrđeno da je iznimka.

Inflacija je mjerena na temelju HIPC‑a, koji je razvijen za potrebe ocjenjivanja konvergencije s obzirom na stabilnost cijena na usporedivoj osnovi (vidi odjeljak 2. poglavlja 6.).

Prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om tijekom dvanaestomjesečnoga referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. promatra se u smislu ekonomske uspješnosti države u postizanju stabilnosti cijena u posljednjih deset godina. To omogućuje detaljnije razmatranje održivosti cjenovnih kretanja u promatranoj državi. Pritom se pozornost posvećuje usmjerenosti monetarne politike, odnosno tome jesu li monetarne vlasti ponajprije usmjerene na postizanje i održavanje stabilnosti cijena, kao i na doprinos drugih područja ekonomske politike ostvarenju tog cilja. Osim toga, uzimaju se u obzir i implikacije makroekonomskog okružja za postizanje stabilnosti cijena. Cjenovna kretanja razmatraju se u svjetlu uvjeta ponude i potražnje, pri čemu je naglasak na činiteljima kao što su jedinični troškovi rada i uvozne cijene. Naposljetku, promatraju se kretanja ostalih relevantnih indeksa cijena. Gledajući prospektivno, razmatraju se i moguća kretanja inflacije u godinama koje dolaze, uključujući prognoze glavnih međunarodnih organizacija i tržišnih sudionika. Također se proučavaju institucionalna i strukturalna gledišta važna za održavanje okružja koje pogoduje stabilnosti cijena nakon uvođenja eura.

Zakonske odredbe o fiskalnim kretanjima i njihova primjena u ESB‑u, zajedno s proceduralnim pitanjima, prikazane su u Okviru 2.

Okvir 2.
Fiskalna kretanja

1. Ugovor i druge zakonske odredbe

Drugom alinejom članka 140. stavka 1. Ugovora zahtijeva se u Izvješću o konvergenciji razmatranje postizanja visokog stupnja održive konvergencije s obzirom na ispunjavanje sljedećega kriterija od strane svake države članice:

„održivost stanja javnih financija; to će biti vidljivo iz proračuna države u kojem neće biti prekomjernog deficita kako je određen u skladu s člankom 126. stavkom 6.”

Člankom 2. Protokola (br. 13) o konvergencijskim kriterijima propisuje se:

„Kriterij proračunskog stanja iz članka 140. stavka 1. druge alineje navedenog Ugovora znači da u trenutku provjere država članica nije predmetom odluke Vijeća prema članku 126. stavku 6. navedenog Ugovora o postojanju prekomjernog deficita u dotičnoj državi članici”.

Člankom 126. određen je postupak u slučaju prekomjernog deficita (EDP). U skladu s člankom 126. stavcima 2. i 3. Europska komisija priprema izvješće ako država članica ne ispunjava zahtjeve za fiskalnu disciplinu, osobito ako:

  • omjer između planiranog ili stvarnog državnog deficita i BDP‑a prelazi referentnu vrijednost (utvrđenu u Protokolu o EDP‑u kao 3 % BDP‑a), osim:
    • ako omjer znatno i postojano opada te je dosegnuo razinu koja je blizu referentne vrijednosti; ili
    • ako je premašivanje referentne vrijednosti samo iznimno i privremeno, a omjer ostaje blizu referentne vrijednosti.
  • omjer između državnog duga i BDP‑a prelazi referentnu vrijednost (utvrđenu u Protokolu o EDP‑u kao 60 % BDP‑a), osim ako se taj omjer smanjuje u dovoljnoj mjeri i približava referentnoj vrijednosti zadovoljavajućim tempom.

Usto, izvješće koje priprema Europska komisija također treba uzeti u obzir prelazi li državni deficit državne investicijske izdatke i sve druge važne činitelje, uključujući srednjoročni gospodarski i proračunski položaj države članice. Komisija također može pripremiti izvješće ako smatra da, neovisno o ispunjavanju kriterija, u nekoj državi članici postoji opasnost od prekomjernog deficita. Gospodarski i financijski odbor daje svoje mišljenje o izvješću Komisije. Na kraju, u skladu s člankom 126. stavkom 6. Vijeće EU‑a, na prijedlog Komisije i uz prethodno razmatranje svih primjedbi koje dotična država članica želi dati te nakon sveobuhvatne procjene, odlučuje kvalificiranom većinom, isključujući dotičnu državu članicu, postoji li prekomjerni deficit u državi članici.

Odredbe Ugovora iz članka 126. dodatno su objašnjene u Uredbi (EZ) br. 1467/97[6], kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 1177/2011[7], kojom se, među ostalim:

  • potvrđuje ravnopravnost kriterija duga s kriterijem deficita, tako što kriterij duga postaje operativan, te dopušta trogodišnje prijelazno razdoblje za države članice koje izlaze iz EDP‑a pokrenutog prije 2011. Člankom 2. stavkom 1. točkom (a) Uredbe propisano je da u slučaju kada omjer između državnog duga i BDP‑a prelazi referentnu vrijednost, smatra se da se smanjuje u dovoljnoj mjeri i približava referentnoj vrijednosti zadovoljavajućim tempom kada se razlika u odnosu na referentnu vrijednost smanjila u prethodne tri godine po prosječnoj stopi od dvadesetine godišnje, što je referentna vrijednost, na temelju promjena u posljednje tri godine za koje su dostupni podatci. Zahtjev glede kriterija duga smatra se ispunjenim ako proračunske prognoze Komisije upućuju na to da će se potrebno smanjenje razlike dogoditi u utvrđenom trogodišnjem razdoblju. Pri primjeni referentne vrijednosti smanjenja duga uzima se u obzir utjecaj gospodarskog ciklusa na tempo smanjivanja duga;
  • navode važni čimbenici koje Komisija uzima u obzir pri pripremi izvješća u skladu s člankom 126. stavkom 3. Ugovora. Iznad svega, određuje niz činitelja koji se smatraju važnima pri procjeni kretanja srednjoročnih gospodarskih i proračunskih položaja te položaja državnog duga (vidi članak 2. stavak 3. Uredbe i detalje o ESB‑ovoj analizi koja proizlazi iz toga).

Štoviše, Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji (TSCG), koji nadopunjuje odredbe poboljšanog Pakta o stabilnosti i rastu, stupio je na snagu 1. siječnja 2013.[8] Glava III. (Fiskalni ugovor), među ostalim, propisuje obvezujuće fiskalno pravilo kojemu je cilj osigurati da proračun opće države bude uravnotežen ili u suficitu. Smatra se da se to pravilo poštuje kada godišnji strukturni saldo ispunjava srednjoročni cilj za pojedinu državu i ne prelazi strukturni deficit od 0,5 % BDP‑a. Ako je omjer državnog duga znatno ispod 60 % BDP‑a, a rizici za dugoročnu fiskalnu održivost su niski, srednjoročni cilj može se postaviti kao strukturni deficit od najviše 1 % BDP‑a. TSCG također uključuje pravilo o referentnoj vrijednosti smanjenja duga iz Uredbe (EU) br. 1177/2011 o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1467/97. Od država članica potpisnica zahtijeva se da uvedu u svoj ustav – ili jednakovrijedan zakon na višoj razini od zakona o godišnjem proračunu – propisana fiskalna pravila popraćena automatskim korektivnim mehanizmom u slučaju odstupanja od fiskalnog cilja.

2. Primjena odredaba Ugovora

Pri razmatranju konvergencije ESB daje svoje mišljenje o fiskalnim kretanjima. Glede održivosti, ESB razmatra glavne pokazatelje fiskalnih kretanja od 2010. do 2019., izglede i izazove za financije opće države s naglaskom na vezama između kretanja deficita i duga. Glede učinka pandemije bolesti COVID‑19 na financije opće države, ESB upućuje na opću klauzulu o odstupanju iz Pakta o stabilnosti i rastu koja je aktivirana 20. ožujka 2020. Posebice, s obzirom na preventivni dio, članak 5. stavak 1. i članak 9. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1466/97[9] navode da „u razdobljima ozbiljnog gospodarskog pada na europodručju ili u Uniji u cjelini, državama članicama može se dopustiti privremeno odstupanje od kretanja prilagodbe prema srednjoročnom proračunskom cilju ..., pod uvjetom da se time srednjoročno ne ugrozi fiskalna održivost”. S obzirom na korektivni dio, člankom 3. stavkom 5. i člankom 5. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 1467/97 propisuje se da „u slučaju ozbiljne gospodarske recesije u europodručju ili u cijeloj Uniji, prema preporuci Komisije Vijeće može također odlučiti o usvajanju revidirane preporuke na temelju članka 126. stavka 7. UFEU‑a pod uvjetom da to ne ugrožava srednjoročnu fiskalnu održivost”. ESB također provodi analizu učinkovitosti nacionalnih proračunskih okvira, kao što se navodi u članku 2. stavku 3. točki (b) Uredbe (EZ) br. 1467/97 i Direktivi 2011/85/EU.[10] U vezi s člankom 126., ESB, za razliku od Komisije, nema formalnu ulogu u EDP‑u. Stoga izvješće ESB‑a samo navodi je li država podvrgnuta EDP‑u.

U vezi s odredbom Ugovora da bi se omjer duga koji je iznad 60 % BDP‑a trebao „smanjivati u dovoljnoj mjeri i približavati referentnoj vrijednosti zadovoljavajućim tempom”, ESB razmatra prošla i buduća kretanja omjera duga. Za države članice čiji omjer duga prelazi referentnu vrijednost ESB dostavlja Europskoj komisiji najnoviju ocjenu usklađenosti s referentnom vrijednosti smanjenja duga kako je određeno člankom 2. stavkom 1. točkom (a) Uredbe (EZ) br. 1467/97.

Razmatranje fiskalnih kretanja zasniva se na podatcima prikupljenima na osnovi nacionalnih računa u skladu s metodologijom Europskog sustava nacionalnih i regionalnih računa iz 2010. godine (ESA 2010) (vidi poglavlje 6.). Većinu podataka u ovom izvješću osigurala je Komisija u travnju 2020., uključujući financijske položaje države od 2010. do 2019., kao i prognoze Komisije za 2020. i 2021. godinu.

Glede održivosti javnih financija, rezultati u referentnoj godini, 2019., promatraju se u svjetlu uspješnosti promatrane države u posljednjih deset godina. Najprije se proučavaju kretanja omjera deficita. Pritom je važno napomenuti da na promjenu u godišnjem omjeru deficita države utječu razni temeljni činitelji. Ti se utjecaji mogu podijeliti na „cikličke učinke”, koji odražavaju reakciju deficita na promjene u gospodarskom ciklusu, i „necikličke učinke”, koji obično odražavaju strukturne ili trajne prilagodbe fiskalne politike. Međutim, ti neciklički učinci, koji su kvantificirani u ovom izvješću, ne moraju nužno odražavati samo strukturnu promjenu fiskalnih pozicija, nego uključuju i privremene učinke na proračunski saldo koji proizlaze iz mjera politike i posebnih činitelja. Zbog nesigurnosti u smislu razine i stope rasta potencijalne proizvodnje, posebno je teško procijeniti kako se strukturna proračunska pozicija mijenjala tijekom pandemije bolesti COVID‑19.

U sljedećem koraku razmatra se kretanje omjera državnog duga u ovom razdoblju, kao i činitelji koji utječu na to. Ti su činitelji razlika između rasta nominalnog BDP‑a i kamatnih stopa, primarni saldo te usklađivanje deficita i duga. Takva perspektiva može pružiti daljnje informacije o mjeri u kojoj je makroekonomsko okružje, posebice kombinacija stope rasta i kamatnih stopa, utjecalo na dinamiku duga. Također može dati više informacija o doprinosu strukturnog salda i cikličkih kretanja, što se ogleda u primarnom saldu, te o ulozi posebnih činitelja, što je uključeno u usklađivanje deficita i duga. Osim toga, razmatra se struktura državnog duga, s posebnim naglaskom na udjelu duga s kratkoročnim dospijećem i udjelu deviznog duga, kao i na njihovim kretanjima. Usporedbom tih udjela s trenutačnom razinom omjera duga može se naglasiti osjetljivost fiskalnog salda na promjene u tečajevima i kamatnim stopama.

Gledajući prospektivno, razmatraju se nacionalni proračunski plan i najnovije prognoze Europske komisije za 2020. i 2021. te srednjoročna fiskalna strategija, kao što je navedeno u programu konvergencije. To uključuje procjenu očekivanog ostvarenja srednjoročnoga proračunskog cilja države, kako je predviđeno u Paktu o stabilnosti i rastu, kao i izgleda za omjer duga na osnovi trenutačne fiskalne politike. U kontekstu pandemije bolesti COVID‑19, aktivirana je opća klauzula o odstupanju kojom se omogućuju odstupanja od srednjoročnoga proračunskog cilja kako je opisano u Okviru 2. Osim toga, ističu se dugoročni izazovi za održivost proračunskih pozicija te šira područja konsolidacije, posebno izazovi povezani s problemima državnih mirovinskih sustava u vezi s demografskim promjenama te s potencijalnim obvezama koje je preuzela država. Moguće posljedice pandemije bolesti COVID‑19 za održivost proračunskih pozicija u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju bez poznavanja njezina učinka na zadnje prognoze nisu obuhvaćene zbog visokih razina neizvjesnosti. Nadalje, u skladu s dosadašnjom praksom, opisana analiza također pokriva većinu bitnih činitelja iz članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 1467/97, kako je opisano u Okviru 2.

Zakonske odredbe o tečajnim kretanjima i njihova primjena u ESB‑u prikazane su u Okviru 3.

Okvir 3.
Tečajna kretanja

1. Odredbe Ugovora

Trećom alinejom članka 140. stavka 1. Ugovora zahtijeva se u Izvješću o konvergenciji razmatranje postizanja visokog stupnja održive konvergencije s obzirom na ispunjavanje sljedećega kriterija od strane svake države članice:

„pridržavanje uobičajenih granica fluktuacije predviđenih mehanizmom deviznog tečaja Europskog monetarnog sustava tijekom najmanje dvije godine, bez devalvacije u odnosu na euro.”

Člankom 3. Protokola (br. 13) o konvergencijskim kriterijima propisuje se:

„Kriterij sudjelovanja u tečajnom mehanizmu Europskoga monetarnog sustava iz članka 140. stavka 1. treće alineje navedenog Ugovora znači da je država članica poštovala normalan raspon fluktuacija tečajnog mehanizma Europskog monetarnog sustava bez ozbiljnih napetosti tijekom barem dviju posljednjih godina prije provjere. Osobito, države članice neće samoinicijativno devalvirati bilateralnu središnju stopu svoje valute u odnosu na euro tijekom istog razdoblja.”

2. Primjena odredaba Ugovora

U vezi sa stabilnošću tečaja, ESB razmatra je li država sudjelovala u ERM‑u II (koji je zamijenio ERM od siječnja 1999.) tijekom najmanje dviju posljednjih godina prije razmatranja konvergencije bez ozbiljnih napetosti, posebice bez devalvacije u odnosu na euro. U slučaju kraćih razdoblja sudjelovanja tečajna kretanja opisana su u referentnom razdoblju od dvije godine.

Razmatranje stabilnosti tečaja u odnosu na euro usredotočeno je na to je li se tečaj približio središnjem paritetu u mehanizmu ERM II te uzima u obzir činitelje koji bi doveli do aprecijacije, što je u skladu s prethodno zauzetim pristupom. Pritom širina raspona fluktuacije u ERM‑u II ne utječe na provjeru kriterija stabilnosti tečaja.

Osim toga, odsutnost „ozbiljnih napetosti” određuje se: i) provjerom u kolikoj mjeri tečaj odstupa od središnjeg pariteta prema euru u mehanizmu ERM II, ii) upotrebom pokazatelja kao što su kolebljivost tečaja prema euru te njegova kretanja, kao i razlika između kratkoročnih kamatnih stopa i kratkoročnih kamatnih stopa u europodručju te njezina kretanja, iii) uzimajući u obzir ulogu koju su imale devizne intervencije i iv) ulogu programa međunarodne financijske pomoći pri stabilizaciji valute.

Referentno razdoblje u ovom izvješću je od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. Svi bilateralni tečajevi službeni su referentni tečajevi ESB‑a (vidi poglavlje 6.).

Osim sudjelovanja u ERM‑u II i kretanja nominalnog tečaja prema euru u promatranom razdoblju, ukratko se ispituju podatci važni za održivost važećeg tečaja. Ti se podatci zasnivaju na kretanjima realnoga efektivnog tečaja i tekućega, kapitalnoga i financijskog računa platne bilance. Razmatra se i kretanje bruto inozemnog duga i neto stanja međunarodnih ulaganja tijekom dužih razdoblja. U dijelu o tečajnim kretanjima nadalje se procjenjuje stupanj integracije pojedine države u europodručje. Ta procjena obuhvaća vanjskotrgovinsku (izvoz i uvoz) i financijsku integraciju. Odjeljak o tečajnim kretanjima na kraju prikazuje, gdje je to primjenjivo, je li promatrana država u dvogodišnjem referentnom razdoblju imala koristi od likvidnosne pomoći središnje banke ili potpore platnoj bilanci, bilateralno ili multilateralno, uz sudjelovanje MMF‑a i/ili EU‑a. Tako se razmatraju i stvarna i preventivna pomoć, uključujući pristup preventivnom financiranju, primjerice u obliku fleksibilne kreditne linije MMF‑a.

Zakonske odredbe o kretanjima dugoročnih kamatnih stopa i njihova primjena u ESB‑u prikazane su u Okviru 4.

Okvir 4.
Kretanja dugoročnih kamatnih stopa

1. Odredbe Ugovora

Četvrtom alinejom članka 140. stavka 1. Ugovora zahtijeva se u Izvješću o konvergenciji razmatranje postizanja visokog stupnja održive konvergencije s obzirom na ispunjavanje sljedećega kriterija od strane svake države članice:

„trajnost konvergencije koju je ostvarila država članica s odstupanjem te njezina sudjelovanja u mehanizmu deviznog tečaja koje se odražava u razinama dugoročnih kamatnih stopa”.

Člankom 4. Protokola (br. 13) o konvergencijskim kriterijima propisuje se:

„Kriterij konvergencije kamatnih stopa iz članka 140. stavka 1. četvrte alineje navedenog Ugovora znači da je, tijekom jedne promatrane godine prije provjere, država članica imala prosječnu nominalnu dugoročnu kamatnu stopu, koja ne prelazi za više od 2 postotna poena stopu u najviše trima državama članicama koje su ostvarile najbolje rezultate s obzirom na stabilnost cijena. Kamatne se stope mjere na temelju dugoročnih državnih obveznica ili usporedivih vrijednosnih papira, vodeći pritom računa o razlikama nacionalnih definicija.”

2. Primjena odredaba Ugovora

ESB u ovom izvješću primjenjuje odredbe Ugovora kako je dalje navedeno.

Prvo, što se tiče „prosječne nominalne dugoročne kamatne stope” tijekom „jedne promatrane godine prije provjere”, dugoročna kamatna stopa izračunava se kao aritmetički prosjek tijekom posljednjih dvanaest mjeseci za koje je raspoloživ HIPC. Referentno razdoblje promatrano u ovom izvješću je razdoblje od travnja 2019. do ožujka 2020., u skladu s referentnim razdobljem za kriterij stabilnosti cijena.

Drugo, koncept „najviše tri države članice koje su ostvarile najbolje rezultate s obzirom na stabilnost cijena” koji se rabi za definiranje referentne vrijednosti primijenjen je tako da je uzet neponderirani aritmetički prosjek dugoročnih kamatnih stopa istih triju država članica koje su uključene u izračun referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena (vidi Okvir 1.). Tijekom referentnog razdoblja promatranog u ovom izvješću dugoročne kamatne stope triju država s najnižim stopama inflacije koje su uključene u izračun referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena iznosile su 0,5 % (Portugal), 0,8 % (Cipar) i 1,6 % (Italija). Tako prosječna stopa iznosi 0,9 % i, kada se dodaju 2 postotna boda, referentna vrijednost iznosi 2,9 %. Kamatne stope mjerene su na osnovi dostupnih harmoniziranih dugoročnih kamatnih stopa, koje su razvijene u svrhu ispitivanja konvergencije (vidi poglavlje 6.).

Kao što je spomenuto, Ugovor se izričito poziva na „trajnost konvergencije” koja se ogleda u razini dugoročnih kamatnih stopa. Stoga se kretanja tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. procjenjuju na temelju kretanja dugoročnih kamatnih stopa u posljednjih deset godina (odnosno u razdoblju za koje su podatci dostupni) i glavnih činitelja koji određuju razliku prema prosječnoj dugoročnoj kamatnoj stopi koja prevladava u europodručju. Prosječna dugoročna kamatna stopa europodručja u referentnom razdoblju mogla bi djelomice odražavati visoke premije za rizik pojedinih država europodručja. Zbog toga se u svrhu usporedbe također rabi prinos na dugoročne državne obveznice država europodručja s rejtingom AAA (odnosno dugoročni prinos, vidljiv iz krivulje prinosa, država europodručja s rejtingom AAA). Ovo izvješće kao podlogu analizi također pruža informacije o veličini i kretanjima financijskog tržišta. Pritom se rabe tri različita pokazatelja (nepodmireni iznos dužničkih vrijednosnih papira koje su izdala nefinancijska društva, kapitalizacija dioničkog tržišta i krediti monetarnih financijskih institucija domaćem nefinancijskom privatnom sektoru), koji zajedno predstavljaju mjeru veličine financijskih tržišta.

Na kraju, člankom 140. stavkom 1. Ugovora zahtijeva se da ovo izvješće uzme u obzir i nekoliko drugih relevantnih činitelja (vidi Okvir 5.). U tom je smislu poboljšani okvir gospodarskog upravljanja u skladu s člankom 121. stavkom 6. Ugovora stupio na snagu 13. prosinca 2011. kako bi se osigurala tješnja koordinacija ekonomskih politika i održive konvergencije gospodarskih rezultata država članica EU‑a. U Okviru 5. ukratko su navedene zakonske odredbe i način na koji se spomenuti dodatni činitelji rabe pri procjeni konvergencije koju provodi ESB.

Okvir 5.
Drugi relevantni činitelji

1. Ugovor i druge zakonske odredbe

U članku 140. stavku 1. Ugovora zahtijeva se da: „U svojim izvješćima Komisija i Europska središnja banka vode računa i o rezultatima integracije tržišta, stanju i razvoju tekućeg računa platnih bilanci, te ispitivanju razvoja jedinične cijene rada i ostalih indeksa cijena.”

U tom smislu, ESB uzima u obzir zakonodavni paket o gospodarskom upravljanju u EU‑u koji je stupio na snagu 13. prosinca 2011. Nadovezujući se na odredbe Ugovora iz članka 121. stavka 6., Europski parlament i Vijeće EU‑a donijeli su detaljna pravila za postupak multilateralnog nadzora iz članka 121. stavaka 3. i 4. Ugovora. Ta pravila donesena su „kako bi se osigurala tješnja koordinacija ekonomskih politika i održive konvergencije gospodarskih rezultata država članica” (članak 121. stavak 3.) i jer je „potrebno izvući pouke iz prvog desetljeća funkcioniranja ekonomske i monetarne unije, a posebno u svrhu poboljšanog gospodarskog upravljanja koje se temelji na jačanju nacionalne odgovornosti”.[11] Zakonodavni paket uključuje poboljšani nadzorni okvir (postupak u slučaju makroekonomske neravnoteže, MIP) kojemu je cilj sprječavanje prekomjernih makroekonomskih i makrofinancijskih neravnoteža pomaganjem divergentnim državama članicama pri uspostavi korektivnih planova prije nego što se divergencije učvrste. MIP, koji se sastoji od preventivnoga i korektivnog dijela, primjenjuje se na sve države članice EU‑a, osim na one koje su već uključene u program međunarodne financijske pomoći te su zbog toga podložne temeljitoj kontroli i moraju ispunjavati određene uvjete. MIP uključuje mehanizam upozoravanja za rano otkrivanje neravnoteža, koji se temelji na transparentnom prikazu skupa pokazatelja s pragovima upozorenja za sve države članice EU‑a, i ekonomsku ocjenu. Ta ocjena, među ostalim, treba uzeti u obzir nominalnu i realnu konvergenciju u europodručju i izvan njega.[12] Pri postupku ocjenjivanja makroekonomskih neravnoteža treba osobito uzeti u obzir njihovu ozbiljnost i njihove moguće negativne učinke ekonomskoga i financijskog prelijevanja, što povećava osjetljivost gospodarstva EU‑a i ugrožava nesmetano funkcioniranje ekonomske i monetarne unije.[13]

2. Primjena odredaba Ugovora

U skladu s dosadašnjom praksom, dodatni činitelji iz članka 140. stavka 1. Ugovora preispituju se u poglavlju 5. u sklopu pojedinačnih kriterija opisanih u okvirima od 1. do 4. Radi cjelovitosti, u poglavlju 3. dan je prikaz rezultata za države iz ovog izvješća (uključujući pragove upozorenja) te su tako osigurane sve dostupne informacije relevantne za otkrivanje makroekonomskih i makrofinancijskih neravnoteža koje mogu otežavati postizanje visokog stupnja održive konvergencije kako je određeno u članku 140. stavku 1. Ugovora. Osobito se za države članice s odstupanjem koje su podvrgnute postupku u slučaju prekomjerne neravnoteže ne može reći da su postigle visok stupanj održive konvergencije kako je određeno u članku 140. stavku 1. Ugovora


2.2. Usklađenost nacionalnog zakonodavstva s Ugovorima

2.2.1. Uvod

Članak 140. stavak 1. Ugovora zahtijeva od ESB‑a (i Europske komisije) da najmanje jednom svake dvije godine ili na zahtjev države članice s odstupanjem izvješćuje Vijeće o napretku koji su države članice s odstupanjem ostvarile u ispunjavanju svojih obveza u odnosu na ostvarenje ekonomske i monetarne unije. Ta izvješća moraju obuhvaćati provjeravanje usklađenosti nacionalnog zakonodavstva svake države članice s odstupanjem, uključujući statute njihovih nacionalnih središnjih banaka, s člancima 130. i 131. Ugovora i relevantnim člancima Statuta. Ova obveza iz Ugovora država članica s odstupanjem također se naziva i „pravna konvergencija”.

Pri ocjeni pravne konvergencije ESB nije ograničen na provođenje formalne ocjene izričaja nacionalnog zakonodavstva te također može provjeravati je li provedba relevantnih odredaba u skladu s duhom Ugovora i Statuta. ESB posebno vodi računa o svim oblicima pritisaka na tijela nadležna za odlučivanje u NSB‑u bilo koje države članice koji ne bi bili u skladu s duhom Ugovora s obzirom na neovisnost središnje banke. ESB također vodi računa o potrebi nesmetanoga i kontinuiranog funkcioniranja tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama. S tim u vezi, relevantna tijela države članice posebno su dužna poduzimati potrebne mjere kako bi se osiguralo pravodobno imenovanje sljednika u slučaju upražnjenja pozicije člana tijela nadležnog za odlučivanje u NSB‑u.[14] ESB će pozorno pratiti sva kretanja prije donošenja pozitivne konačne ocjene u kojoj zaključuje da je nacionalno zakonodavstvo države članice usklađeno s Ugovorom i Statutom.

Države članice s odstupanjem i pravna konvergencija

Bugarska, Češka, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska, čija su nacionalna zakonodavstva obuhvaćena ovim izvješćem, imaju status države članice s odstupanjem, tj. one još nisu prihvatile euro. Švedskoj je dan status države članice s odstupanjem Odlukom Vijeća u svibnju 1998.[15] Što se tiče ostalih država članica, članci 4.[16] i 5.[17] akata o uvjetima pristupanja predviđaju da će svaka država članica sudjelovati u ekonomskoj i monetarnoj uniji od datuma pristupanja kao država članica s odstupanjem u smislu članka 139. Ugovora.

Ovim izvješćem nije obuhvaćena Danska, koja je država članica s posebnim statusom i koja još nije prihvatila euro. Protokol (br. 16) o određenim odredbama koje se odnose na Dansku, dodan ovim Ugovorima, predviđa da, s obzirom na obavijest koju je danska vlada dostavila Vijeću 3. studenoga 1993., Danska ima pravo izuzeća i da će postupak za prestanak odstupanja biti pokrenut tek na njezin zahtjev. Budući da se članak 130. Ugovora primjenjuje na Dansku, Danmarks Nationalbank mora ispuniti zahtjeve glede neovisnosti središnje banke. U EMI‑jevu Izvješću o konvergenciji iz 1998. zaključeno je da je taj zahtjev ispunjen. Ocjena konvergencije Danske nije provođena od 1998. zbog njezina posebnog statusa. Do onog trenutka kad Danska obavijesti Vijeće da namjerava prihvatiti euro, Danmarks Nationalbank ne mora biti pravno integrirana u Eurosustav i dansko zakonodavstvo nije potrebno prilagođavati.

Ujedinjena Kraljevina obavijestila je 29. ožujka 2017. Europsko vijeće o svojoj namjeri da se povuče iz EU‑a u skladu s člankom 50. Ugovora o Europskoj uniji. Ujedinjena Kraljevina povukla se iz EU‑a 31. siječnja 2020. na temelju pojedinosti utvrđenih u Sporazumu o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (dalje u tekstu: „Sporazum o povlačenju”). Pravo EU‑a i nadalje se primjenjuje na Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini pod uvjetima Sporazuma o povlačenju tijekom prijelaznog razdoblja koje je započelo na dan povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz EU‑a i koje završava 31. prosinca 2020.[18] Međutim, u skladu s Protokolom (br. 15) o određenim odredbama koje se odnose na Ujedinjenu Kraljevinu Velike Britanije i Sjeverne Irske, dodanim ovim Ugovorima, Ujedinjena Kraljevina nije obvezna prihvatiti euro osim ako ne obavijesti Vijeće da to namjerava učiniti. Dana 30. listopada 1997. Ujedinjena Kraljevina obavijestila je Vijeće da ne namjerava prihvatiti euro 1. siječnja 1999. i ta se situacija nije promijenila. U skladu s tom obavijesti, određene odredbe Ugovora (uključujući članke 130. i 131.) i Statuta ne primjenjuju se na Ujedinjenu Kraljevinu. U skladu s tim, trenutačno ne postoji pravni zahtjev u skladu s kojim bi bilo potrebno osigurati da je nacionalno zakonodavstvo (uključujući statut Bank of England) usklađeno s Ugovorom i Statutom.

Cilj ocjenjivanja pravne konvergencije jest olakšati Vijeću donošenje odluka o tome koja je država članica ispunila „svoje obveze u odnosu na ostvarenje ekonomske i monetarne unije” (članak 140. stavak 1. Ugovora). U pravnom području, ti se uvjeti posebno odnose na neovisnost središnje banke i pravnu integraciju nacionalnih središnjih banaka u Eurosustav.

Struktura pravne ocjene

Pravna ocjena velikim dijelom počiva na okviru prethodnih izvješća ESB‑a i EMI‑ja o pravnoj konvergenciji.[19]

Usklađenost nacionalnog zakonodavstva razmatra se u svjetlu zakonodavstva donesenog prije 24. ožujka 2020.

2.2.2. Opseg prilagodbe

Područja prilagodbe

Da bi se utvrdila ona područja u kojima je potrebno provesti prilagodbu nacionalnog zakonodavstva, razmotrena su sljedeća pitanja:

  • usklađenost s odredbama o neovisnosti nacionalnih središnjih banaka iz Ugovora (članak 130.) i Statuta (članak 7. i članak 14. stavak 14.2.);
  • usklađenost s odredbama o povjerljivosti (članak 37. Statuta);
  • usklađenost s odredbama o poštivanju zabrane monetarnog financiranja (članak 123. Ugovora) i povlaštenog pristupa (članak 124. Ugovora);
  • usklađenost s jedinstvenim pisanjem naziva valute euro koje zahtijeva pravo EU‑a; i
  • pravna integracija nacionalnih središnjih banaka u Eurosustav (posebno u vezi s člankom 12. stavkom 12.1. i člankom 14. stavkom 14.3. Statuta).

„Usklađenost” nasuprot „harmonizaciji”

Člankom 131. Ugovora zahtijeva se da nacionalno zakonodavstvo bude „usklađeno” s Ugovorima i Statutom; svaka neusklađenost stoga mora biti otklonjena. Na potrebu ispunjavanja te obveze ne utječu ni prednost Ugovora i Statuta nad nacionalnim zakonodavstvom ni priroda neusklađenosti.

Zahtjev da nacionalno zakonodavstvo bude „usklađeno” ne znači da Ugovor zahtijeva „harmonizaciju” statuta nacionalnih središnjih banaka, ni međusobno, ni sa Statutom. Nacionalne posebnosti mogu nastaviti postojati u mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s nadležnošću za monetarna pitanja za koja je isključivo nadležan EU. Doista, u skladu s člankom 14. stavkom 14.4. Statuta nacionalne središnje banke mogu obavljati i funkcije koje nisu navedene u Statutu u mjeri u kojoj one nisu u suprotnosti s ciljevima i zadaćama ESSB‑a. Odredbe u statutima nacionalnih središnjih banaka kojima se te dodatne funkcije odobravaju jasan su primjer okolnosti u kojima razlike mogu ostati. Pojam „usklađenost” stoga znači da je nacionalno zakonodavstvo i statute nacionalnih središnjih banaka potrebno prilagoditi kako bi se otklonile nedosljednosti s Ugovorima i Statutom te osigurao potreban stupanj integriranosti nacionalnih središnjih banaka u ESSB. Posebno, potrebno je prilagoditi sve odredbe koje zadiru u neovisnost NSB‑a, kako je određeno u Ugovoru, i njegovu ulogu kao sastavnog dijela ESSB‑a. Stoga, da bi se to ostvarilo, nije dovoljno oslanjati se isključivo na nadređenost prava EU‑a nad nacionalnim zakonodavstvom.

Obveza iz članka 131. Ugovora odnosi se samo na neusklađenost s Ugovorima i Statutom. Međutim, nacionalno zakonodavstvo koje nije usklađeno sa sekundarnim zakonodavstvom EU‑a koje je relevantno za područja prilagodbe razmatrana u ovom Izvješću o konvergenciji potrebno je uskladiti s takvim sekundarnim zakonodavstvom. Nadređenost prava EU‑a ne utječe na obvezu prilagodbe nacionalnog zakonodavstva. Taj opći zahtjev ne proizlazi samo iz članka 131. Ugovora nego i iz sudske prakse Suda Europske unije.[20]

Ugovori i Statut ne propisuju način na koji je potrebno provesti prilagodbu nacionalnog zakonodavstva. To se može postići upućivanjem na Ugovore i Statut ili ugrađivanjem njihovih odredaba i pozivanjem na njih kao na izvor, ili tako da se izbrišu sve neusklađenosti ili tako da se primijeni kombinacija tih metoda.

K tome, institucije EU‑a i države članice moraju se savjetovati s ESB‑om o prijedlozima propisa iz područja nadležnosti ESB‑a, u skladu s člankom 127. stavkom 4. i člankom 282. stavkom 5. Ugovora i člankom 4. Statuta, što je među ostalim sredstvo kojim se ostvaruje i održava usklađenost nacionalnog zakonodavstva s Ugovorima i Statutom. Odluka Vijeća 98/415/EZ od 29. lipnja 1998. o savjetovanju nacionalnih tijela s Europskom središnjom bankom u pogledu prijedloga propisa[21] izričito zahtijeva od država članica da poduzmu mjere koje su potrebne da bi se osigurala usklađenost s tom obvezom.

2.2.3. Neovisnost nacionalnih središnjih banaka

S obzirom na neovisnost središnjih banaka, nacionalno zakonodavstvo u državama članicama koje su se pridružile EU‑u u 2004., 2007. ili 2013. moralo je biti prilagođeno i usklađeno s relevantnim odredbama Ugovora i Statuta, te biti na snazi 1. svibnja 2004., 1. siječnja 2007. i 1. srpnja 2013.[22] U Švedskoj su određene prilagodbe morale stupiti na snagu do datuma uspostave ESSB‑a 1. lipnja 1998.

Neovisnost središnjih banaka

EMI je u studenome 1995. priredio popis s obilježjima neovisnosti središnjih banaka (on je kasnije detaljno opisan u Izvješću o konvergenciji iz 1998.) koja su činila osnovu za ocjenu nacionalnog zakonodavstva država članica u tom trenutku, a posebno statuta nacionalnih središnjih banaka. Koncept neovisnosti središnjih banaka obuhvaća različite tipove neovisnosti koje se mora zasebno ocijeniti, poglavito funkcionalnu, institucionalnu, osobnu i financijsku neovisnost. Tijekom nekoliko posljednjih godina ti su aspekti neovisnosti središnjih banaka podvrgnuti podrobnijim analizama u mišljenjima ESB‑a. Ti su aspekti osnova za ocjenu razine konvergencije između nacionalnog zakonodavstva država članica s odstupanjem i Ugovora i Statuta.

Funkcionalna neovisnost

Neovisnost središnjih banaka nije sama sebi svrha nego je instrument za ostvarivanje cilja koji mora biti jasno definiran i nadređen svim drugim ciljevima. Funkcionalna neovisnost zahtijeva da je glavni cilj svakog NSB‑a naveden na jasan i pravno siguran način te da je potpuno u skladu s glavnim ciljem stabilnosti cijena koji je utvrđen u Ugovoru. Podupire ga se tako da se nacionalnim središnjim bankama daju potrebna sredstva i instrumenti za ostvarivanje tog cilja neovisno o bilo kojem drugom tijelu. Zahtjev iz Ugovora za neovisnošću središnjih banaka odraz je opće percepcije da se glavni cilj stabilnosti cijena najbolje podupire potpunom neovisnošću institucije s jasnim određivanjem njezina mandata. Neovisnost središnjih banaka u cijelosti je u skladu s odgovornošću središnjih banaka za njihove odluke, što je bitan aspekt povećanja povjerenja u njihov status neovisnosti. To zahtijeva transparentnost i dijalog s trećim stranama.

Kad je riječ o vremenu, Ugovor ne navodi jasno kada nacionalne središnje banke država članica s odstupanjem moraju ispuniti glavni cilj stabilnosti cijena koji je naveden u članku 127. stavku 1. i članku 282. stavku 2. Ugovora i članku 2. Statuta. S obzirom na one države članice koje su se pridružile EU‑u nakon datuma uvođenja eura u EU‑u, nije jasno treba li se ta obveza primjenjivati od datuma pristupanja ili od datuma kada su one prihvatile euro. Dok se članak 127. stavak 1. Ugovora ne primjenjuje na države članice s odstupanjem (vidi članak 139. stavak 2. točku (c) Ugovora), članak 2. Statuta primjenjuje se na te države članice (vidi članak 42. stavak 42.1. Statuta). ESB je mišljenja da se obveza nacionalnih središnjih banaka glede stabilnosti cijena kao njihova glavnog cilja primjenjuje od 1. lipnja 1998. u slučaju Švedske i od 1. svibnja 2004., 1. siječnja 2007. i 1. srpnja 2013. kod onih država članica koje su se pridružile EU‑u na navedene datume. To počiva na činjenici da se jedno od vodećih načela EU‑a, a to je stabilnost cijena (vidi članak 119. Ugovora), također primjenjuje na države članice s odstupanjem. Također počiva na cilju iz Ugovora da sve države članice trebaju težiti makroekonomskoj konvergenciji, uključujući stabilnost cijena, što je namjena redovitih izvješća ESB‑a i Europske komisije. Ovaj zaključak također počiva na temeljnom načelu neovisnosti središnjih banaka, što je opravdano samo ako je ukupni cilj stabilnosti cijena nadređen.

Ocjena država u ovom izvješću počiva na navedenim zaključcima u vezi s vremenom primjene obveze nacionalnih središnjih banaka država članica s odstupanjem glede stabilnosti cijena kao njihova primarnog cilja.

Institucionalna neovisnost

Na načelo institucionalne neovisnosti izričito se poziva u članku 130. Ugovora i članku 7. Statuta. Ta dva članka zabranjuju nacionalnim središnjim bankama i članovima njihovih tijela nadležnih za odlučivanje da traže ili primaju naputke od institucija ili tijela EU‑a, bilo koje vlade države članice ili bilo kojeg drugog tijela. Usto, oni zabranjuju institucijama, tijelima, uredima ili agencijama EU‑a i vladama država članica da utječu na one članove tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama čije odluke mogu utjecati na ispunjavanje zadaća nacionalnih središnjih banaka koje su povezane s ESSB‑om. Ako se u nacionalnom zakonodavstvu ogleda članak 130. Ugovora i članak 7. Statuta, u njemu moraju biti sadržane obje zabrane i ono ne smije umanjivati opseg njihove primjene.[23] Priznanje da središnje banke imaju takvu neovisnost nema za posljedicu to da su one izuzete od bilo kojega pravnog pravila i zaštićene od bilo koje vrste zakonodavstva.[24]

Bez obzira na to je li NSB organiziran kao tijelo u vlasništvu države, posebno tijelo javnog prava ili jednostavno kao dioničko društvo, postoji rizik da bi vlasnik mogao utjecati na njegova tijela nadležna za odlučivanje u vezi sa zadaćama povezanima s ESSB‑om na temelju takvog vlasništva.[25] Takav utjecaj, bez obzira na to ostvaruje li se preko dioničarskih prava ili na neki drugi način, može utjecati na neovisnost NSB‑a i stoga ga treba zakonski ograničiti.

Pravni okvir za središnje bankarstvo treba osigurati stabilnu i dugotrajnu osnovu za funkcioniranje središnje banke. Pravni okvir koji dopušta česte promjene institucionalnog ustroja NSB‑a, što utječe na organizacijsku ili upravljačku stabilnost, može negativno utjecati na institucionalnu neovisnost NSB‑a.[26]

Zabrana davanja naputaka

Prava trećih strana da daju naputke nacionalnim središnjim bankama, njihovim tijelima nadležnima za odlučivanje ili njihovim članovima nisu u skladu s Ugovorom i Statutom kada je riječ o zadaćama povezanima s ESSB‑om.

Svako sudjelovanje NSB‑a u primjeni mjera za jačanje financijske stabilnosti mora biti u skladu s Ugovorom, tj. funkcije nacionalnih središnjih banaka moraju se ispunjavati na način koji je potpuno u skladu s njihovom funkcionalnom, institucionalnom i financijskom neovisnošću kako bi se osiguralo pravilno obavljanje njihovih zadaća u skladu s Ugovorom i Statutom.[27] U mjeri u kojoj se nacionalnim zakonodavstvom NSB‑u daje uloga koja prelazi okvire savjetodavnih funkcija i od njega zahtijeva da preuzme dodatne zadaće, potrebno je osigurati da te zadaće ne utječu na operativnu i financijsku sposobnost NSB‑a glede obavljanja zadaća povezanih s ESSB‑om.[28] Dodatno, uključivanje predstavnika nacionalnih središnjih banaka u zajednička nadzorna tijela nadležna za odlučivanje ili druga tijela potrebno je pozorno razmotriti kako bi se očuvala osobna neovisnost članova tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama.[29]

Zabrana odobravanja, suspendiranja, poništavanja ili odgađanja odluka

Prava trećih strana da odobravaju, suspendiraju, poništavaju ili odgađaju odluke NSB‑a nisu u skladu s Ugovorom i Statutom kada je riječ o zadaćama povezanima s ESSB‑om.[30]

Zabrana cenzuriranja odluka na temelju pravnih razloga

Pravo da tijela koja nisu neovisni sudovi cenzuriraju, na temelju pravnih razloga, odluke koje se odnose na obavljanje zadaća povezanih s ESSB‑om nije u skladu s Ugovorom i Statutom, jer se obavljanje tih zadaća ne može ponovo ocjenjivati na političkoj razini. Pravo guvernera NSB‑a da suspendira provedbu odluke koju je donio ESSB ili tijelo nadležno za odlučivanje u NSB‑u na temelju pravnih razloga i da ju potom dostavi političkom tijelu radi donošenja konačne odluke bilo bi isto kao i tražiti naputke od trećih strana.

Zabrana sudjelovanja u tijelima nadležnima za odlučivanje NSB‑a s pravom glasa

Sudjelovanje predstavnika trećih strana u tijelu nadležnom za odlučivanje u NSB‑u s pravom glasa glede pitanja koja se odnose na NSB‑ovo obavljanje zadaća povezanih s ESSB‑om nije u skladu s Ugovorom i Statutom, čak i kad taj glas nije odlučujući. Takvo sudjelovanje čak i bez prava glasa nije u skladu s Ugovorom i Statutom ako zadire u obavljanje zadaća tih tijela nadležnih za odlučivanje povezanih s ESSB‑om ili ugrožava usklađenost s režimom povjerljivosti ESSB‑a.[31]

Zabrana ex ante savjetovanja u vezi s odlukom NSB‑a

Izričita zakonska obveza NSB‑a da se ex ante savjetuje s trećim stranama u vezi s odlukom NSB‑a daje trećim stranama formalni mehanizam za utjecanje na konačnu odluku i stoga nije u skladu s Ugovorom i Statutom.

Međutim, dijalog između NSB‑a i trećih strana, čak i kad počiva na zakonskim obvezama davanja informacija i razmjene mišljenja, u skladu je s neovisnošću središnjih banaka pod uvjetom da:

  • ne zadire u neovisnost članova tijela nadležnih za odlučivanje u NSB‑u;
  • potpuno se poštuje posebni status guvernera u njihovu svojstvu članova tijela nadležnih za odlučivanje u ESB‑u; i
  • ispunjeni su zahtjevi glede povjerljivosti koji proizlaze iz Statuta.[32]

Razrješenje dužnosti članova tijela nadležnih za odlučivanje u NSB‑u

Statutarne odredbe u vezi s razrješenjem dužnosti članova tijela nadležnih za odlučivanje u NSB‑u (npr. u vezi s računovodstvenim izvještajima) koje provode treće strane (npr. vlade) trebaju sadržavati odgovarajuće zaštite kako takva ovlast ne bi štetno utjecala na sposobnost pojedinog člana tijela nadležnog za odlučivanje u NSB‑u da samostalno donosi odluke u vezi sa zadaćama povezanima s ESSB‑om (ili provodi odluke koje su donesene na razini ESSB‑a). Preporučuje se uključivanje izričite odredbe s tim učinkom u statute nacionalnih središnjih banaka.

Osobna neovisnost

Odredbom Statuta o sigurnosti položaja članova u tijelima nadležnima za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama dodatno se štiti neovisnost središnjih banaka. Guverneri nacionalnih središnjih banaka članovi su Općeg vijeća ESB‑a i postaju članovi Upravnog vijeća nakon prihvaćanja eura u svojim državama članicama. Članak 14. stavak 14.2. Statuta predviđa da statuti nacionalnih središnjih banaka moraju osobito predvidjeti da mandat guvernera bude najmanje pet godina. Ova odredba također štiti guvernere od arbitrarnog razrješenja dužnosti jer predviđa da oni mogu biti razriješeni dužnosti ako više ne ispunjavaju uvjete koji su potrebni za obavljanje dužnosti ili ako su počinili tešku povredu dužnosti. U tim slučajevima, u članku 14. stavku 14.2. Statuta postoji mogućnost pokretanja postupka pred Sudom Europske unije, koji ima ovlast poništiti nacionalnu odluku o razrješenju dužnosti guvernera.[33] Suspenzija guvernera može de facto značiti njegovo razrješenje dužnosti u svrhu članka 14. stavka 14.2. Statuta.[34] Statuti nacionalnih središnjih banaka moraju biti u skladu s ovom odredbom kako je dolje utvrđeno.

Člankom 130. Ugovora zabranjuje se nacionalnim vladama i svim tijelima da utječu na članove tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama pri obavljanju njihovih zadaća. Osobito, države članice ne smiju nastojati utjecati na članove tijela nadležnih za odlučivanje u NSB‑u tako što će izmijeniti nacionalno zakonodavstvo koje utječe na njihove primitke, a koje bi se u načelu trebalo primjenjivati samo pri budućim imenovanjima.[35]

Najkraće trajanje mandata guvernera

U skladu s člankom 14. stavkom 14.2. Statuta, statuti nacionalnih središnjih banaka moraju predvidjeti da je najkraće trajanje mandata guvernera pet godina. Time se ne isključuje duže trajanje mandata, a neograničeno trajanje mandata ne zahtijeva prilagodbu statuta pod uvjetom da su razlozi za razrješenje dužnosti guvernera u skladu s onima iz članka 14. stavka 14.2. Statuta. Ne postoji opravdanje za kraća razdoblja čak ni onda kada se primjenjuju samo tijekom prijelaznog razdoblja.[36] Nacionalno zakonodavstvo koje predviđa starosnu granicu za umirovljenje treba osigurati da se njome ne prekida najkraće trajanje mandata iz članka 14. stavka 14.2. Statuta, koji ima prednost nad bilo kojom starosnom granicom za umirovljenje, kada se primjenjuje na guvernera.[37] Pri izmjeni statuta NSB‑a zakonskim je izmjenama potrebno zaštititi sigurnost položaja guvernera i ostalih članova tijela nadležnih za odlučivanje koji sudjeluju u obavljanju zadaća povezanih s ESSB‑om.[38]

Razlozi za razrješenje dužnosti guvernera

Statuti nacionalnih središnjih banaka moraju osigurati da guverneri ne mogu biti razriješeni na temelju razloga koju nisu navedeni u članku 14. stavku 14.2. Statuta. Svrha je zahtjeva iz tog članka spriječiti tijela koja sudjeluju u imenovanju guvernera, osobito vladu ili parlament, da djeluju diskrecijski i razriješe guvernera. Statuti nacionalnih središnjih banaka trebaju se ili pozivati na članak 14. stavak 14.2. Statuta ili sadržavati njegove odredbe i pozivanje na njegovu nadređenost ili u statutima treba izbrisati sve neusklađenosti s razlozima za razrješenje dužnosti koji su utvrđeni u članku 14. stavku 14.2. Statuta ili ne navoditi razloge za razrješenje dužnosti (s obzirom na to da se članak 14. stavak 14.2. izravno primjenjuje).[39] Nakon što budu izabrani ili imenovani, guverneri ne mogu biti razriješeni dužnosti osim u skladu s onim uvjetima koji su navedeni u članku 14. stavku 14.2. Statuta, čak i onda kada guverneri još nisu preuzeli svoje dužnosti. S obzirom na to da su uvjeti pod kojima guverner može biti razriješen dužnosti autonomni pojmovi prava Unije, njihova primjena i tumačenje ne ovise o nacionalnim kontekstima.[40] Na kraju, Sud Europske unije, u kontekstu ovlasti koje su mu dodijeljene drugim podstavkom članka 14. stavka 14.2. Statuta, mora potvrditi da je odluka o razrješenju dužnosti guvernera nacionalne središnje banke opravdana dostatnim indicijama o njegovu počinjenju teške povrede dužnosti kojom je moguće opravdati određivanje takve mjere.[41]

Sigurnost položaja i razlozi za razrješenje dužnosti članova tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama, osim guvernera, koji sudjeluju u obavljanju zadaća povezanih s ESSB‑om

Primjenom istih pravila za sigurnost položaja i razloge za razrješenje dužnosti guvernera na ostale članova tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama koji sudjeluju u obavljanju zadaća povezanih s ESSB‑om također će se očuvati osobna neovisnost tih osoba.[42] Odredbe članka 14. stavka 14.2. Statuta ne ograničuju sigurnost položaja samo na guvernere, dok se članak 130. Ugovora i članak 7. Statuta odnose na „članove tijela nadležnih za odlučivanje” u nacionalnim središnjim bankama i ne odnose se posebno na guvernere. To se primjenjuje posebno onda kada je guverner „prvi među jednakima” među kolegama koji imaju jednakovrijedno pravo glasa ili kada takvi ostali članovi sudjeluju u obavljanju zadaća povezanih s ESSB‑om.

Pravo na sudsko preispitivanje

Članovi tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama moraju imati pravo dostaviti sve odluke o njihovu razrješenju dužnosti neovisnom sudu kako bi se ograničila moguća politička samovolja pri procjeni razloga za tu odluku.

Članak 14. stavak 14.2. Statuta određuje da guverneri nacionalnih središnjih banaka koji su razriješeni dužnosti mogu pokrenuti postupak pred Sudom Europske unije. Nacionalno zakonodavstvo treba sadržavati upućivanje na Statut ili uopće ne utjecati na pravo pokretanja postupka pred Sudom Europske unije (s obzirom na to da se članak 14. stavak 14.2. izravno primjenjuje).

Nacionalno zakonodavstvo također treba osigurati pravo na sudsko preispitivanje odluke o razrješenju ostalih članova tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnoj središnjoj banci koji sudjeluju u obavljanju zadaća povezanih s ESSB‑om od strane nacionalnih sudova. To pravo može biti dio općeg prava ili u obliku posebne odredbe. Čak i kad je to pravo ostvarivo prema općem pravu, zbog pravne sigurnosti preporučuje se da pravo na preispitivanje bude izričito utvrđeno.

Zaštita od sukoba interesa

Osobna neovisnost također podrazumijeva da je potrebno osigurati da ne dođe do sukoba interesa između dužnosti članova tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama koji sudjeluju u obavljanju zadaća povezanih s ESSB‑om u odnosu na njihove dotične nacionalne središnje banke (i guvernera u odnosu na ESB) i sve ostale funkcije koje ti članovi tijela nadležnih za odlučivanje mogu imati ili koje mogu ugroziti njihovu osobnu neovisnost.[43] U načelu članstvo u tijelu nadležnom za odlučivanje koje sudjeluje u obavljanju zadaća povezanih s ESSB‑om nije u skladu s obnašanjem ostalih funkcija koje mogu stvoriti sukob interesa. Osobito, članovi takvih tijela nadležnih za odlučivanje ne mogu imati funkciju ili interes koji može utjecati na njihove aktivnosti, preko funkcije u izvršnoj ili zakonodavnoj grani države ili u regionalnoj ili lokalnoj upravi ili preko sudjelovanja u poslovnim organizacijama. Osobitu pozornost potrebno je posvetiti tome da se spriječe potencijalni sukobi interesa kod neizvršnih članova tijela nadležnih za odlučivanje.

Financijska neovisnost

Ukupna neovisnost NSB‑a bila bi ugrožena kad ne bi mogao autonomno raspolagati dostatnim financijskim resursima za ispunjavanje svojeg mandata, tj. obavljanje zadaća povezanih s ESSB‑om koje se od njega zahtijevaju prema Ugovoru i Statutu.

Države članice ne smiju dovesti svoje nacionalne središnje banke u položaj da nemaju dostatna financijska sredstva i da je njihov neto kapital[44] neadekvatan za ispunjavanje njihovih zadaća povezanih s ESSB‑om ili Eurosustavom. Potrebno je zamijetiti da članak 28. stavak 28.1. i članak 30. stavak 30.4. Statuta predviđaju mogućnost da ESB zatraži od nacionalnih središnjih banaka da dodatno pridonesu kapitalu ESB‑a i dodatno prenesu devizne pričuve.[45] Osim toga, članak 33. stavak 33.2. Statuta predviđa[46] da u slučaju da ESB zabilježi gubitak koji ne može u cijelosti biti nadoknađen iz fonda opće pričuve, Upravno vijeće ESB‑a može odlučiti da će preostali gubitak biti nadoknađen iz monetarnog prihoda dotične financijske godine u razmjeru s i najviše do visine iznosa raspodijeljenih nacionalnim središnjim bankama. Načelo financijske neovisnosti znači da je za usklađenost s tim odredbama potrebno da NSB bude sposoban ispunjavati svoje funkcije u nesmanjenom opsegu.

Dodatno, načelo financijske neovisnosti zahtijeva da NSB ima dostatna sredstva ne samo za obavljanje svojih zadaća povezanih s ESSB‑om nego i za svoje nacionalne zadaće (npr. nadzor financijskog sektora, financiranje svojih administrativnih ili svojih vlastitih poslova, pružanje hitne likvidnosne pomoći[47]).

S obzirom na sve navedene razloge financijska neovisnost također podrazumijeva da NSB treba uvijek biti dostatno kapitaliziran. Osobito je potrebno izbjegavati svaku situaciju u kojoj je tijekom dužeg razdoblja neto kapital NSB‑a manji od zakonski utvrđene razine kapitala ili čak negativan, uključujući situaciju kada se prenose gubitci koji prelaze razinu kapitala i pričuva.[48] Svaka takva situacija može negativno utjecati na sposobnost NSB‑a da obavlja zadaće povezane s ESSB‑om kao i nacionalne zadaće. Osim toga, takva situacija može utjecati na vjerodostojnost monetarne politike Eurosustava. Stoga se u slučaju kada neto kapital NSB‑a postane manji od zakonski utvrđene razine kapitala ili čak negativan zahtijeva da dotična država članica osigura NSB‑u odgovarajući iznos kapitala, barem do zakonski utvrđene razine kapitala, u razumnom roku kako bi bilo ispunjeno načelo financijske neovisnosti. Kad je riječ o ESB‑u, Vijeće je već prepoznalo važnost ovog pitanja i donijelo Uredbu Vijeća (EZ) br. 1009/2000 od 8. svibnja 2000. o povećanju kapitala Europske središnje banke.[49] Njome je Upravnom vijeću ESB‑a omogućeno da donosi odluke o stvarnom povećanju kapitala ESB‑a kako bi se očuvala adekvatnost kapitala koji je potreban za poslovanje ESB‑a[50]; nacionalne središnje banke trebale bi biti financijski sposobne odgovoriti na takve odluke ESB‑a.

Koncept financijske neovisnosti treba ocijeniti s obzirom na to može li bilo koja treća strana ostvariti izravan ili neizravan utjecaj ne samo na zadaće NSB‑a nego i na njegovu sposobnost da ispunjava svoj mandat, i u operativnom smislu i s obzirom na ljudske resurse te financijski u smislu odgovarajućih financijskih resursa. S obzirom na to posebno su važni aspekti financijske neovisnosti navedeni dalje u tekstu.[51] To su ona obilježja financijske neovisnosti s obzirom na koja su nacionalne središnje banke najranjivije u odnosu na vanjske utjecaje.

Odlučivanje o proračunu

Ako treća strana ima ovlast odlučivati ili utjecati na odluke o proračunu NSB‑a, to nije u skladu s financijskom neovisnošću osim ako zakon sadržava zaštitnu klauzulu u skladu s kojom takva ovlast ne dovodi u pitanje financijska sredstva potrebna za obavljanje NSB‑ovih zadaća povezanih s ESSB‑om.[52]

Računovodstvena pravila

Financijski izvještaji moraju se pripremati u skladu s općim računovodstvenim pravilima ili u skladu s pravilima koja utvrde tijela nadležna za odlučivanje u NSB‑u. Ako, pak, treće strane utvrđuju takva pravila, pravila moraju barem uzeti u obzir prijedloge tijela nadležnih za odlučivanje u NSB‑u.

Godišnje financijske izvještaje trebaju donositi tijela nadležna za odlučivanje u NSB‑u, uz pomoć neovisnih računovođa, a oni mogu podlijegati ex post odobravanju trećih strana (npr. vlade ili parlamenta). Tijela nadležna za odlučivanje u NSB‑u trebaju moći odlučivati o izračunu dobiti neovisno i profesionalno.

Kada poslovanje NSB‑a podliježe kontroli državnog ureda za reviziju ili sličnog tijela koje je ovlašteno za kontrolu korištenja javnih financija, opseg kontrole treba biti jasno definiran pravnim okvirom[53], ne smije dovoditi u pitanje aktivnosti neovisnih vanjskih revizora NSB‑a[54] i, dodatno, u skladu s načelom institucionalne neovisnosti, on mora biti u skladu sa zabranom davanja uputa NSB‑u i njegovim tijelima nadležnima za odlučivanje i ne smije zadirati u zadaće NSB‑a povezane s ESSB‑om.[55] Državnu je reviziju potrebno provoditi na nepolitičkoj, neovisnoj i potpuno profesionalnoj osnovi.[56]

Raspodjela dobiti, kapital i financijske rezervacije nacionalnih središnjih banaka

Kada je riječ o raspodjeli dobiti, u statutu NSB‑a može se propisati način raspodjele njegove dobiti. U nedostatku takvih odredaba, odluke o raspodjeli dobiti trebaju donijeti tijela nadležna za odlučivanje u NSB‑u na profesionalnoj osnovi i one ne smiju podlijegati diskreciji trećih strana osim ako postoji izričita zaštitna klauzula kojom se određuje da to ne dovodi u pitanje financijska sredstva potrebna za obavljanje NSB‑ovih zadaća povezanih s ESSB‑om i nacionalnih zadaća.[57]

Dobit se može raspodijeliti u državni proračun tek nakon što budu pokriveni[58] svi akumulirani gubitci iz prethodnih godina i nakon što su formirane financijske rezervacije potrebne za zaštitu realne vrijednosti kapitala i imovine NSB‑a. Privremene ili ad hoc zakonske mjere koje sadržavaju naputke za nacionalne središnje banke o raspodjeli njihove dobiti nisu dopustive.[59] Slično tome, porez na nerealiziranu kapitalnu dobit NSB‑a također bi narušio načelo financijske neovisnosti.[60]

Država članica ne smije naložiti smanjenja kapitala NSB‑u bez ex ante suglasnosti tijela nadležnih za odlučivanje u NSB‑u, čiji je cilj osigurati da NSB zadrži dostatna financijska sredstva za ispunjavanje svojeg mandata kao član ESSB‑a u skladu s člankom 127. stavkom 2. Ugovora i Statutom. Iz istog razloga, bilo koja izmjena pravila o raspodjeli dobiti NSB‑a treba biti inicirana i o njoj treba donijeti odluku u bliskoj suradnji s NSB‑om koji najbolje može ocijeniti potrebnu razinu njegove pričuve kapitala.[61] U vezi s financijskim rezervacijama ili zaštitnim slojevima, nacionalnim središnjim bankama mora biti omogućeno da neovisno formiraju financijske rezervacije za zaštitu realne vrijednosti njihova kapitala i imovine. Države članice također ne smiju otežati nacionalnim središnjim bankama formiranje pričuve kapitala u mjeri koja je potrebna da bi član ESSB‑a ispunjavao svoje zadaće.[62]

Financijska odgovornost nadzornih tijela

U većini država članica financijska nadzorna tijela djeluju u sklopu nacionalnih središnjih banaka. Tomu nema prigovora ako ta tijela podliježu neovisnom odlučivanju NSB‑a. Međutim, ako se zakonom predviđa samostalnost tih nadzornih tijela pri odlučivanju, važno je osigurati da odluke koje ona donose ne ugrožavaju financijska sredstva NSB‑a kao cjeline. U tim slučajevima nacionalnim zakonodavstvom treba omogućiti NSB‑u da ima krajnju kontrolu nad odlukama nadzornih tijela koje bi mogle utjecati na neovisnost NSB‑a, a osobito na njegovu financijsku neovisnost.

Autonomija u kadrovskim pitanjima

Države članice ne smiju oslabiti sposobnost NSB‑a da zapošljava i zadržava kvalificirane zaposlenike koji su mu potrebni da bi mogao neovisno obavljati zadaće koje su mu dodijeljene Ugovorom i Statutom.[63] Također, NSB se ne smije dovesti u položaj u kojem ima ograničenu ili nikakvu kontrolu nad svojim zaposlenicima ili u kojem vlada države članice može utjecati na njegovu politiku u vezi s kadrovskim pitanjima.[64] O svim izmjenama zakonskih odredaba o primitcima članova tijela nadležnih za odlučivanje u NSB‑u i njegovih zaposlenika potrebno je odlučivati u uskoj i djelotvornoj suradnji s NSB‑om, vodeći računa o njegovim stajalištima, kako bi se osigurala stalna sposobnost NSB‑a[65] glede neovisnog obavljanja njegovih zadaća.[66] Autonomija u kadrovskim pitanjima proteže se i na pitanja koja se odnose na mirovine zaposlenika. Nadalje, izmjene koje dovode do smanjenja primitaka zaposlenika NSB‑a ne smiju utjecati na ovlasti NSB‑a da upravlja svojim vlastitim financijskim resursima, uključujući sredstva koja proizlaze iz bilo kakvog smanjenja plaća koje isplaćuje.[67]

Vlasništvo i vlasnička prava

Prava trećih osoba da interveniraju ili izdaju naputke NSB‑u u vezi s imovinom u njegovu vlasništvu nisu u skladu s načelom financijske neovisnosti.

2.2.4. Povjerljivost

Obveza čuvanja poslovne tajne za zaposlene u ESB‑u i nacionalnim središnjim bankama kao i za članove upravnih tijela ESB‑a i nacionalnih središnjih banaka iz članka 37. Statuta može dovesti do sličnih odredaba u statutima nacionalnih središnjih banaka ili u zakonodavstvu država članica. Nadređenost prava Unije i pravila donesenih na temelju tog prava također znači da nacionalni zakoni o pristupu trećih strana dokumentima moraju biti u skladu s odgovarajućim odredbama prava Unije, uključujući članak 37. Statuta, i da ne smiju dovesti do povrede režima povjerljivosti ESSB‑a. Pristup državnog ureda za reviziju ili sličnog tijela povjerljivim informacijama i dokumentima NSB‑a mora biti ograničen na ono što je potrebno za obavljanje statutarnih zadaća tijela koje prima informacije i ne smije dovesti u pitanje neovisnost ESSB‑a i režim povjerljivosti ESSB‑a kojemu podliježu članovi tijela nadležnih za odlučivanje u nacionalnim središnjim bankama.[68] Nacionalne središnje banke trebaju osigurati da ta tijela štite povjerljivost informacija i dokumenata koji su im otkriveni u mjeri u kojoj su oni zaštićeni na razini nacionalnih središnjih banaka.

2.2.5. Zabrana monetarnog financiranja i povlaštenog pristupa

Glede zabrana monetarnog financiranja i povlaštenog pristupa, nacionalna zakonodavstva država članica koje su se pridružile EU‑u u 2004., 2007. ili 2013. morala su biti prilagođena kako bi bila u skladu s odgovarajućim odredbama Ugovora i Statuta te stupiti na snagu 1. svibnja 2004., 1. siječnja 2007. i 1. srpnja 2013. U Švedskoj su potrebne prilagodbe morale stupiti na snagu do 1. siječnja 1995.

Zabrana monetarnog financiranja

Članak 123. stavak 1. Ugovora zabranjuje prekoračenja po računu ili sve druge vrste kredita kod ESB‑a ili nacionalnih središnjih banaka u korist institucija, tijela, ureda ili agencija EU‑a, središnjih vlasti, regionalnih, lokalnih ili drugih tijela javne vlasti, ostalih javnopravnih tijela ili javnih poduzeća država članica. On također zabranjuje ESB‑u i nacionalnim središnjim bankama izravnu kupnju dužničkih instrumenata od tih subjekata javnog sektora. Ugovor sadržava jedno izuzeće u odnosu na tu zabranu monetarnog financiranja; zabrana se ne primjenjuje na kreditne institucije u javnom vlasništvu prema kojima se, u smislu ponude pričuva središnjih banaka, postupa jednako kao i prema privatnim kreditnim institucijama (članak 123. stavak 2. Ugovora). Osim toga, ESB i nacionalne središnje banke mogu nastupati kao fiskalni agent za navedene subjekte javnog sektora (članak 21. stavak 21.2. Statuta). Točan opseg primjene zabrane monetarnog financiranja detaljno je uređen Uredbom Vijeća (EZ) br. 3603/93 od 13. prosinca 1993. o utvrđivanju definicija za primjenu zabrana iz članka 104. i članka 104.b stavka 1. Ugovora[69], u skladu s kojom zabrana obuhvaća svako financiranje obveza javnog sektora prema trećim stranama.

Zabrana monetarnog financiranja od temeljne je važnosti jer se njome osigurava nenarušavanje glavnog cilja monetarne politike (održavanje stabilnosti cijena). Usto, centralnobankarsko financiranje javnog sektora oslabljuje pritisak na fiskalnu disciplinu. Zabrana se stoga mora tumačiti široko da bi se osigurala njezina stroga primjena, a ona može biti podložna ograničenom broju izuzeća iz članka 123. stavka 2. Ugovora i Uredbe (EZ) br. 3603/93. Tako da čak i kad članak 123. stavak 1. Ugovora izričito govori o „kreditima” s obzirom na koje postoji obveza vraćanja sredstava, zabrana se tim prije primjenjuje na ostale oblike financiranja kod kojih ne postoji obveza vraćanja sredstava.

Opće stajalište ESB‑a o usklađenosti nacionalnog zakonodavstva sa zabranom najprije je bilo razvijeno u okviru savjetovanja država članica s ESB‑om o prijedlozima propisa na temelju članka 127. stavka 4. i članka 282. stavka 5. Ugovora.[70]

Nacionalno zakonodavstvo kojim se prenosi zabrana monetarnog financiranja

Kada se u nacionalnim pravnim propisima ogleda članak 123. Ugovora ili Uredba (EZ) br. 3603/93, njima se ne smije smanjiti opseg primjene zabrane monetarnog financiranja ili povećati broj izuzeća koja se primjenjuju u skladu s pravom EU‑a. Na primjer, nacionalno zakonodavstvo kojim se osigurava da NSB financira financijske obveze države članice prema međunarodnim financijskim institucijama (osim MMF‑a, u svojstvima predviđenima u Uredbi (EZ) br. 3603/93)[71] ili trećim zemljama nije u skladu sa zabranom monetarnog financiranja.

Financiranje javnog sektora ili obveza javnog sektora prema trećim stranama

Nacionalnim se zakonodavstvom ne smije zahtijevati da NSB financira funkcije koje obavljaju druga tijela javnog sektora ili obveze javnog sektora prema trećim stranama. To se odnosi i na dodjelu novih zadaća nacionalnim središnjim bankama. U tu svrhu, potrebno je od slučaja do slučaja procijeniti može li se zadaća koja se dodjeljuje NSB‑u odrediti kao zadaća središnje banke ili zadaća vlade, tj. zadaća u okviru odgovornosti vlade.[72] Drugim riječima, moraju se uvesti dostatne zaštite kako bi se osiguralo da neće doći do izbjegavanja cilja zabrane monetarnog financiranja. Upravno vijeće prihvatilo je kriterije za određivanje onoga što se može smatrati da pripada u područje obveza javnog sektora u smislu Uredbe (EZ) br. 3603/93 ili, drugim riječima, što čini zadaću vlade.[73] Kako bi se osigurala usklađenost sa zabranom monetarnog financiranja, za novu zadaću koja se povjerava NSB‑u mora se osigurati potpuna i odgovarajuća naknada: (a) ako nije zadaća središnje banke ili aktivnost koja olakšava obavljanje zadaće središnje banke ili (b) ako je povezana sa zadaćom vlade i obavlja se u interesu vlade.[74] Važni kriteriji za određivanje da je nova zadaća vlade jesu: (a) njezina netipična priroda, (b) činjenica da se zadaća obavlja u ime i u isključivom interesu vlade i (c) njezin utjecaj na institucionalnu, financijsku i osobnu neovisnost NSB‑a. Posebice, zadaća se može odrediti kao zadaća vlade ako obavljanje nove zadaće ispunjava jedan od sljedećih kriterija: (a) dovodi do neprimjereno razriješenih sukoba interesa s postojećim zadaćama središnje banke, (b) nerazmjerna je financijskim ili organizacijskim kapacitetima NSB‑a, (c) ne uklapa se u institucionalni ustroj NSB‑a, (d) može dovesti do znatnih financijskih rizika i (e) izlaže članove tijela nadležnih za odlučivanje u NSB‑u političkim rizicima koji su nerazmjerni i koji mogu također negativno utjecati na njih u smislu osobne neovisnosti.[75]

Neke od novih zadaća nacionalnih središnjih banaka koje ESB smatra zadaćama vlade jesu: (a) zadaće povezane s financiranjem sanacijskih fondova ili financijskih programa kao i onih koji se odnose na sustave osiguranja depozita ili naknade štete za investitore,[76] (b) zadaće povezane s osnivanjem središnjeg registra brojeva bankovnih računa,[77] (c) zadaće kreditnog posrednika,[78] (d) zadaće povezane s prikupljanjem, održavanjem i obradom podataka koji podupiru izradu izračuna transfera premija osiguranja,[79] (e) zadaće povezane sa zaštitom tržišnog natjecanja na tržištu hipotekarnih kredita,[80] (f) zadaće povezane s osiguranjem sredstava tijelima koja su neovisna o nacionalnim središnjim bankama, a djeluju kao produžetak vlade,[81] (g) zadaće tijela za informacije za potrebe pojednostavljivanja prekogranične naplate duga u građanskim i trgovačkim stvarima,[82] (h) zadaće povezane s uspostavom baze podataka potraživanja iz osiguranja[83] i (i) zadaće povezane s pripravnošću nacionalne obrane koje nadilaze zadaće unutarnjeg planiranja djelovanja u izvanrednim situacijama središnje banke.[84] Nasuprot tome, zadaće središnje banke mogu, među ostalim, biti nadzorne zadaće ili zadaće koje su povezane s tim nadzornim zadaćama, kao što su one povezane sa zaštitom potrošača u području financijskih usluga[85] ili usklađenošću kreditnih institucija sa zahtjevima za restrukturiranje kredita,[86] nadzorom nad poduzećima koja se bave pribavljanjem kredita[87] ili društvima koja se bave financijskim leasingom,[88] nadzorom nad pružateljima ili posrednicima potrošačkih kredita,[89] izdavanjem odobrenja i nadzorom nad davateljima mikrokredita,[90] nadzorom nad kreditnim uredima,[91] nadzorom nad administratorima referentnih kamatnih stopa,[92] nadzorne zadaće kojima se osigurava usklađenost sa zakonodavstvom Unije u području investicijskih usluga i proizvoda,[93] zadaće povezane s nadzorom platnih shema,[94] zadaće povezane s primjenom i provedbom zakonodavstva Unije u vezi s računima za plaćanje,[95] administrativne sanacijske zadaće[96] ili zadaće povezane s djelovanjem kreditnih registara i upravljanjem njima.[97]

Nadalje, NSB ne smije osiguravati prijelazno financiranje kako bi državi članici omogućio ispunjavanje njezinih obveza glede državnih jamstava za obveze banaka.[98] Također, raspodjela dobiti središnje banke koja nije potpuno realizirana, obračunata i revidirana nije u skladu sa zabranom monetarnog financiranja. Da bi se udovoljilo zabrani monetarnog financiranja, iznos koji se raspodjeljuje u državni proračun u skladu s pravilima o raspodjeli dobiti koja su na snazi ne smije biti isplaćen, čak ni djelomično, iz pričuva kapitala NSB‑a. Stoga pravila o raspodjeli dobiti ne smiju imati nikakvog utjecaja na pričuve kapitala NSB‑a. Osim toga, kad NSB prenosi sredstva državi, ta sredstva moraju biti remunerirana po tržišnoj vrijednosti, a njihov prijenos mora biti obavljen kada i remuneracija.[99]

Jednako tako nije dopušteno uplitanje u obavljanje drugih zadaća Eurosustava, kao što je upravljanje deviznim pričuvama, na način da se uvede oporezivanje teoretske i nerealizirane kapitalne dobiti jer bi to dovelo do kredita središnje banke javnom sektoru u obliku raspodjele buduće i nesigurne dobiti unaprijed.[100]

Preuzimanje obveza javnog sektora

Nacionalno zakonodavstvo kojim se od NSB‑a zahtijeva da preuzme obveze javnog tijela koje je prethodno bilo neovisno zbog nacionalne reorganizacije određenih zadaća i dužnosti (na primjer, u kontekstu prenošenja na NSB određenih nadzornih zadaća koje je prethodno obavljala država ili neovisna tijela javne vlasti ili javna tijela), pri čemu se NSB potpuno ne oslobađa svih financijskih obveza koje proizlaze iz ranijih aktivnosti takvog tijela, nije u skladu sa zabranom monetarnog financiranja.[101] Jednako tako, nacionalno zakonodavstvo kojim se od NSB‑a zahtijeva da dobije odobrenje vlade prije poduzimanja sanacijskih mjera u nizu okolnosti, ali kojim se odgovornost NSB‑a ne ograničuje na njegove vlastite upravne akte, nije u skladu sa zabranom monetarnog financiranja.[102] Slično tome, nacionalno zakonodavstvo kojim se od NSB‑a zahtijeva plaćanje naknade štete, u mjeri u kojoj to dovodi do toga da NSB preuzme obvezu države, nije u skladu sa zabranom monetarnog financiranja.[103]

Financijska potpora kreditnim i/ili financijskim institucijama

Nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da NSB, neovisno i potpuno diskrecijski, financira kreditne institucije i kada nije riječ o centralnobankarskim zadaćama (kao što su monetarna politika, platni sustavi ili operacije privremene likvidnosne potpore), poglavito da daje potporu insolventnim kreditnim institucijama i/ili drugim financijskim institucijama, nije u skladu sa zabranom monetarnog financiranja.

To se osobito primjenjuje na davanje potpore insolventnim kreditnim institucijama. Razlog je to što bi financiranjem insolventne kreditne institucije NSB preuzeo zadaću vlade.[104] Isto vrijedi i u slučaju financiranja kreditne institucije od strane Eurosustava koja je, da bi se ponovo uspostavila njezina solventnost, dokapitalizirana izravnim plasmanom dužničkih instrumenata koje je izdala država, a za koje nije bilo alternativnih tržišnih izvora financiranja (dalje u tekstu: „dokapitalizacijske obveznice”), pri čemu se te obveznice upotrebljavaju kao kolateral. U slučaju takve državne dokapitalizacije kreditne institucije koja uključuje izravni plasman dokapitalizacijskih obveznica, naknadno korištenje dokapitalizacijskih obveznica kao kolaterala u likvidnosnim operacijama središnje banke otvara pitanja u vezi s monetarnim financiranjem.[105] Hitna likvidnosna pomoć, koju NSB odobri neovisno i potpuno diskrecijski solventnoj kreditnoj instituciji na temelju kolaterala u obliku državnih jamstava, mora ispunjavati sljedeće kriterije: (i) mora biti osigurano da kredit koji je dao NSB bude što je moguće kraćeg roka dospijeća, (ii) moraju biti ugroženi aspekti sistemske stabilnosti, (iii) ne smiju postojati dvojbe glede pravne valjanosti i izvršivosti državnog jamstva na temelju primjenjivoga nacionalnog prava i (iv) ne smiju postojati dvojbe glede ekonomske prikladnosti državnog jamstva koje mora pokriti glavnicu kredita i pripadajuće kamate.[106]

Stoga je potrebno razmotriti umetanje pozivanja na članak 123. Ugovora u nacionalno zakonodavstvo.

Financijska potpora sanacijskim fondovima ili financijskim programima i sustavima osiguranja depozita ili naknade štete za investitore

Iako se općenito smatra da su upravne sanacijske zadaće povezane s onima iz članka 127. stavka 5. Ugovora, financiranje bilo kojega sanacijskog fonda ili financijskog programa nije u skladu sa zabranom monetarnog financiranja.[107] Ako NSB djeluje u svojstvu sanacijskog tijela, ne smije niti u jednom slučaju preuzeti ili financirati bilo koju obvezu prijelazne institucije ili društva za upravljanje imovinom.[108] U tu svrhu, nacionalnim se zakonodavstvom mora pojasniti da NSB neće preuzeti ili financirati obveze tih tijela.[109]

Direktiva o sustavima osiguranja depozita[110] i Direktiva o sustavima naknade štete za investitore[111] predviđaju da troškove financiranja sustava osiguranja depozita i sustava naknade štete za investitore moraju, ovisno o slučaju, snositi same kreditne institucije i investicijska društva. Nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da NSB financira nacionalni sustav osiguranja depozita za kreditne institucije ili nacionalni sustav naknade štete za investitore za investicijska društva u skladu je sa zabranom monetarnog financiranja samo ako je to financiranje kratkoročno, primjenjuje se za rješavanje hitnih situacija i pri ugroženosti aspekata sistemske stabilnosti te ako o njemu NSB odlučuje diskrecijski.[112] Stoga je potrebno razmotriti umetanje pozivanja na članak 123. Ugovora u nacionalno zakonodavstvo. Kada NSB ostvaruje svoje diskrecijsko pravo davanja kredita, on mora osigurati da de facto ne preuzme zadaću države.[113] Osobito, potpora središnjih banaka sustavima osiguranja depozita ne smije dovesti do operacija sistemskog pretfinanciranja.[114]

Funkcija fiskalnog agenta

U članku 21. stavku 21.2. Statuta utvrđeno je da „ESB i nacionalne središnje banke mogu nastupati kao fiskalni agenti” za „institucije, tijela, urede ili agencije Unije, središnje vlasti, regionalna, lokalna ili druga tijela javne vlasti, ostala javnopravna tijela ili javna poduzeća država članica”. Svrha članka 21. stavka 21.2. Statuta jest, nakon prenošenja nadležnosti za monetarnu politiku Eurosustavu, pojasniti da nacionalne središnje banke i nadalje mogu pružati usluge fiskalnog agenta koje inače pružaju vladama i drugim subjektima javnog sektora, a da pritom ne povrede zabranu monetarnog financiranja. Usto, Uredbom (EZ) br. 3603/93 uređen je niz izričitih i usko određenih izuzeća od zabrane monetarnog financiranja u vezi s funkcijom fiskalnog agenta, a to su: (i) unutardnevni krediti javnom sektoru dopušteni su pod uvjetom da ostanu ograničeni na jedan dan i da njihovo produljenje nije moguće,[115] (ii) knjiženje čekova radi naplate, izdanih od strane trećih osoba, u korist javnog sektora prije terećenja banke izdavatelja čeka dopušteno je ako je od trenutka primitka čeka prošlo određeno razdoblje koje je u skladu s uobičajenim razdobljem za naplatu čekova od strane dotičnog NSB‑a, pod uvjetom da svaki saldo koji pritom može nastati čini izuzetak, da je takav saldo manjeg iznosa te da ga je moguće poravnati u kratkom roku[116] i (iii) držanje kovanica koje izdaje javni sektor i koje su knjižene u korist javnog sektora dopušteno je ako iznos tih sredstava ostane niži od 10 % vrijednosti kovanica u optjecaju.[117]

Nacionalno zakonodavstvo o funkciji fiskalnog agenta općenito treba biti usklađeno s pravom EU‑a, a osobito sa zabranom monetarnog financiranja.[118] Vodeći računa o tome da je u članku 21. stavku 21.2. Statuta izričito priznata odredba o pružanju usluga fiskalnog agenta, što je legitimna funkcija koju inače obavljaju nacionalne središnje banke, pružanje usluga fiskalnog agenta od strane središnjih banaka u skladu je sa zabranom monetarnog financiranja, pod uvjetom da te usluge ostanu unutar funkcije fiskalnog agenta i da ne predstavljaju centralnobankarsko financiranje obveza javnog sektora prema trećim osobama ili centralnobankarsko kreditiranje javnog sektora izvan usko određenih izuzeća navedenih u Uredbi (EZ) br. 3603/93.[119] Nacionalno zakonodavstvo kojim se NSB‑u omogućuje da drži depozite države i da vodi njezine račune ne dovodi u pitanje usklađenost sa zabranom monetarnog financiranja sve dok takve odredbe ne omogućavaju davanje kredita, uključujući prekoračenje stanja na računima preko noći. Međutim, usklađenost sa zabranom monetarnog financiranja bila bi dovedena u pitanje kad bi nacionalno zakonodavstvo, na primjer, dopuštalo remuneraciju depozita ili stanja na tekućim računima po kamatnim stopama koje su više, a ne jednake ili manje od tržišnih kamatnih stopa. Remuneracija koja je viša od tržišnih kamatnih stopa de facto je kredit, što je u suprotnosti s ciljem zabrane monetarnog financiranja i stoga može ugroziti ciljeve zabrane. Važno je da svaka remuneracija sredstava na računu odražava tržišne parametre te je osobito važno korelirati remuneracijsku stopu za depozite s njihovom rokovima dospijeća.[120] Nadalje, pružanje usluga fiskalnog agenta od strane NSB‑a bez remuneracije ne dovodi u pitanje zabranu monetarnog financiranja, pod uvjetom da je riječ o temeljnim uslugama fiskalnog agenta.[121]

Zabrana povlaštenog pristupa

Članak 124. Ugovora određuje da je „zabranjena svaka mjera koja se ne temelji na načelima stabilnog i sigurnog poslovanja, kojom se institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije, središnjim vlastima, regionalnim, lokalnim ili drugim tijelima javne vlasti, ostalim javnopravnim tijelima ili javnim poduzećima država članica omogućuje povlašteni pristup financijskim institucijama”. Kao i zabrana monetarnog financiranja, zabrana povlaštenog pristupa ima za cilj potaknuti države članice na poštovanje zdrave fiskalne politike, izbjegavajući to da monetarno financiranje javnog deficita ili povlašteni pristup tijela javne vlasti financijskim tržištima dovedu do prekomjernog zaduživanja ili do prekomjernih deficita država članica.[122]

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 3604/93,[123] smatra se da je povlašteni pristup svaki zakon, propis ili bilo koji drugi obvezujući pravni instrument koji je donesen na temelju izvršavanja javnih ovlasti, a koji (a) obvezuje financijske institucije da stječu ili drže obveze institucija ili tijela EU‑a, središnjih vlasti, regionalnih, lokalnih ili drugih tijela javne vlasti, ostalih javnopravnih tijela ili javnih poduzeća država članica ili (b) dodjeljuje porezne pogodnosti od kojih koristi mogu imati samo financijske institucije, ili financijske pogodnosti koje nisu u skladu s načelima tržišnoga gospodarstva, radi poticanja tih institucija da stječu ili drže takve obveze.

Nacionalne središnje banke, kao tijela javne vlasti, ne smiju poduzimati mjere kojima se javnom sektoru daje povlašteni pristup financijskim institucijama ako takve mjere ne počivaju na načelima stabilnoga i sigurnog poslovanja. Nadalje, pravila o aktiviranju ili davanju u zalog dužničkih instrumenata koja su donijele nacionalne središnje banke ne smiju se rabiti kao sredstvo izbjegavanja zabrane povlaštenog pristupa.[124] Zakonodavstvom države članice kojim se uređuje to područje ne smije se uspostaviti takav povlašteni pristup.

Članak 2. Uredbe (EZ) br. 3604/93 određuje „načela stabilnog i sigurnog poslovanja” kao razloge na kojima su utemeljeni nacionalni zakoni, propisi ili upravne mjere, na temelju, ili u skladu s pravom EU‑a, te su namijenjeni promicanju zdravlja financijskih institucija jačanjem stabilnosti financijskoga sustava kao cjeline i zaštiti potrošača tih institucija. Načelima stabilnog i sigurnog poslovanja nastoji se osigurati da banke ostanu solventne s obzirom na svoje deponente.[125] Sekundarnim zakonodavstvom EU‑a u području bonitetnog nadzora uspostavljen je niz zahtjeva za osiguranje zdravlja kreditnih institucija.[126] „Kreditna institucija” znači društvo čija je djelatnost primanje depozita ili ostalih povratnih sredstava od javnosti te odobravanje kredita za vlastiti račun.[127] Dodatno, kreditne institucije, općenito poznate kao „banke”, od nadležnog tijela države članice moraju dobiti odobrenje za pružanje usluga.[128]

Premda se minimalne pričuve mogu promatrati kao dio bonitetnih zahtjeva, one su dio poslovnog okvira NSB‑a i rabe se kao instrument monetarne politike u većini gospodarstava, uključujući europodručje.[129] S tim u vezi, stavak 2. Priloga I. Smjernice ESB/2014/60[130] navodi da se sustavom minimalnih pričuva Eurosustava ponajprije ostvaruju funkcije monetarne politike glede stabilizacije kamatnih stopa na tržištu novca i stvaranja ili povećavanja manjka strukturne likvidnosti.[131] ESB zahtijeva od kreditnih institucija osnovanih u europodručju da drže minimalne pričuve (u obliku depozita) na računima kod nacionalnih središnjih banaka.[132]

U fokusu je ovog izvješća usklađenost nacionalnog zakonodavstva ili pravila koja su donijele nacionalne središnje banke i statuta nacionalnih središnjih banaka sa zabranom povlaštenog pristupa iz Ugovora. Međutim, ovo izvješće ne dovodi u pitanje ocjenu primjenjuju li se zakoni, propisi, pravila ili upravni akti u državama članicama pod okriljem načela stabilnoga i sigurnog poslovanja kao sredstvo za izbjegavanje zabrane povlaštenog pristupa. Takva ocjena prelazi opseg ovog izvješća.

2.2.6. Jedinstveno pisanje naziva valute euro

U članku 3. stavku 4. Ugovora o Europskoj uniji utvrđeno je da „Unija uspostavlja ekonomsku i monetarnu uniju čija je valuta euro”. U tekstu Ugovora na svim izvornim jezicima koji rabe latinično pismo naziv jedinstvene valute euro dosljedno se piše u prvom padežu jednine kao „euro”. Naziv jedinstvene valute euro u tekstovima koji rabe grčko pismo piše se kao „ευρώ”, dok se u tekstovima koji rabe ćirilično pismo piše kao „евро”.[133] U skladu s tim, Uredba Vijeća (EZ) br. 974/98 od 3. svibnja 1998. o uvođenju eura[134] jasno navodi da naziv jedinstvene valute mora biti jednak u svim službenim jezicima Europske unije, uzimajući u obzir postojanje različitih pisama. Stoga se u Ugovorima zahtijeva da se riječ „euro” piše na jedinstven način u prvom padežu jednine u svim pravnim propisima EU‑a i u nacionalnim pravnim propisima, uzimajući u obzir postojanje različitih pisama.

S obzirom na to da EU ima isključivu nadležnost za određivanje naziva jedinstvene valute, sva odstupanja od tog pravila nisu u skladu s Ugovorima i trebaju biti otklonjena.[135] Ovo se načelo primjenjuje na sve vrste nacionalnih pravnih propisa, a ocjene dane u poglavljima o pojedinačnim državama usredotočene su na statute nacionalnih središnjih banaka i zakone o prelasku na euro.

2.2.7. Pravna integracija nacionalnih središnjih banaka u Eurosustav

Odredbe u nacionalnom zakonodavstvu (osobito u statutima nacionalnih središnjih banaka, ali i u ostalom zakonodavstvu) koje sprječavaju obavljanje zadaća povezanih s Eurosustavom ili usklađenost s odlukama ESB‑a nisu u skladu s djelotvornim poslovanjem Eurosustava kad dotična država članica prihvati euro. Nacionalno je zakonodavstvo stoga potrebno prilagoditi kako bi se osigurala usklađenost s Ugovorom i Statutom s obzirom na zadaće povezane s Eurosustavom. Radi usklađenosti s člankom 131. Ugovora, nacionalno je zakonodavstvo bilo potrebno prilagoditi kako bi se osigurala njegova usklađenost do datuma uspostave ESSB‑a (kada je riječ o Švedskoj) i do 1. svibnja 2004., 1. siječnja 2007. i 1. srpnja 2013. (kada je riječ o državama članicama koje su se na te datume pridružile EU‑u). Neovisno o tome, statutarni zahtjevi koji se odnose na potpunu pravnu integraciju NSB‑a u Eurosustav trebaju stupiti na snagu tek u trenutku kada potpuna integracija stupi na snagu, tj. na datum kad država članica s odstupanjem prihvati euro.

Glavna područja razmotrena u ovom izvješću jesu ona u kojima statutarne odredbe mogu spriječiti usklađenost nacionalnih središnjih banaka sa zahtjevima Eurosustava. To obuhvaća (i) odredbe na temelju kojih bi se nacionalne središnje banke moglo spriječiti da sudjeluje u provođenju jedinstvene monetarne politike, koju su utvrdila tijela nadležna za odlučivanje u ESB‑u, ili (ii) odredbe koje bi mogle spriječiti guvernera da ispunjava svoje dužnosti člana Upravnog vijeća ESB‑a, ili (iii) odredbe koje ne poštuju posebna prava ESB‑a, ili (iv) odredbe koje ne priznaju da je Uniji neopozivo dodijeljena isključiva nadležnost za obavljanje zadaća povezanih s ESSB‑om u državama članicama čija je valuta euro[136] ili (v) odredbe na temelju kojih su nacionalne središnje banke u obavljanju njihovih zadaća povezanih s ESSB‑om vezane odlukama nacionalnih tijela koje su u suprotnosti s pravnim aktima ESB‑a. Pritom se razlikuju ciljevi ekonomske politike, zadaće, financijske odredbe, tečajna politika i međunarodna suradnja. Naposljetku, navode se ostala područja s obzirom na koja može biti potrebno prilagoditi statute nacionalnih središnjih banaka.

Ciljevi ekonomske politike

Potpuna integracija NSB‑a u Eurosustav zahtijeva da njegovi statutarni ciljevi budu usklađeni s ciljevima ESSB‑a, kako je utvrđeno u članku 2. Statuta. Među ostalim, to znači da je statutarne ciljeve s „nacionalnom notom” – na primjer kada se statutarne odredbe odnose na obvezu vođenja monetarne politike u okviru opće ekonomske politike dotične države članice – potrebno prilagoditi. Nadalje, sekundarni ciljevi NSB‑a moraju biti u skladu s njegovom obvezom davanja potpore općim ekonomskim politikama u EU‑u i ne smiju utjecati na tu obvezu kako bi se dao doprinos ostvarivanju ciljeva EU‑a kako je utvrđeno u članku 3. Ugovora o Europskoj uniji, a ta je obveza sama po sebi cilj za koji je navedeno da ne dovodi u pitanje održavanje stabilnosti cijena.[137]

Zadaće

S obzirom na status NSB‑a kao sastavnog dijela Eurosustava, zadaće NSB‑a države članice čija je valuta euro uglavnom su određene u Ugovoru i Statutu. Radi usklađenosti s člankom 131. Ugovora, odredbe o zadaćama u statutima nacionalnih središnjih banaka potrebno je usporediti s odgovarajućim odredbama Ugovora i Statuta te se moraju otkloniti sve neusklađenosti.[138] To se odnosi na svaku odredbu koja, nakon prihvaćanja eura i integracije u Eurosustav, predstavlja prepreku obavljanju zadaća povezanih s ESSB‑om, a osobito na odredbe koje ne poštuju ovlasti ESSB‑a na temelju Poglavlja IV. Statuta.

U svim nacionalnim pravnim propisima koji se odnose na monetarnu politiku mora biti prepoznato da se monetarna politika EU‑a provodi preko Eurosustava.[139] Statuti nacionalnih središnjih banaka mogu sadržavati odredbe o instrumentima monetarne politike. Te odredbe moraju biti usporedive s onima iz Ugovora i Statuta, a sve koje nisu s njima usklađene moraju biti otklonjene radi usklađenosti s člankom 131. Ugovora.

Praćenje fiskalnih kretanja zadaća je koju NSB redovito provodi kako bi pravilno ocijenio smjer djelovanja monetarne politike. Nacionalne središnje banke također mogu iznijeti svoja stajališta o relevantnim fiskalnim kretanjima na temelju svojih aktivnosti praćenja i njihove neovisnosti glede davanja savjeta u cilju davanja doprinosa pravilnom funkcioniranju europske monetarne unije. Praćenje fiskalnih kretanja od strane NSB‑a za potrebe monetarne politike treba počivati na potpunom pristupu svim važnim podatcima o javnim financijama. U skladu s tim, nacionalnim središnjim bankama treba biti dan bezuvjetan, pravodoban i automatski pristup svim važnim statističkim podatcima o javnim financijama. Međutim, uloga NSB‑a ne smije prelaziti okvire aktivnosti praćenja koje su rezultat ili su povezane – izravno ili neizravno – s obavljanjem njegova mandata u području monetarne politike.[140] Formalni mandat na temelju kojeg NSB ocjenjuje prognoze i fiskalna kretanja podrazumijeva da NSB ima određenu funkciju u kreiranju fiskalnih politika (i odgovarajuću odgovornost za te politike), čime se mogu narušiti provedba mandata Eurosustava u području monetarne politike i neovisnost NSB‑a.[141]

U kontekstu nacionalnih zakonodavnih inicijativa usmjerenih na otklanjanje previranja na financijskim tržištima, ESB je naglasio da se svi poremećaji u nacionalnim segmentima novčanog tržišta europodručja trebaju izbjegavati jer to može narušiti provođenje jedinstvene monetarne politike. To se osobito odnosi na davanje državnih jamstava za pokriće međubankovnih depozita.[142]

Države članice moraju osigurati da nacionalne zakonodavne mjere za rješavanje problema s likvidnošću poduzeća ili profesionalnih sudionika na tržištu, na primjer njihovih dugovanja prema financijskim institucijama, nemaju negativan učinak na tržišnu likvidnost. Takve mjere osobito ne smiju biti u nesuglasju s načelom otvorenoga tržišnoga gospodarstva u skladu s člankom 3. Ugovora o Europskoj uniji, jer bi to moglo omesti tok kredita, znatno utjecati na stabilnost financijskih institucija i tržišta te stoga utjecati na obavljanje zadaća Eurosustava.[143]

U nacionalnim pravnim propisima kojima se NSB‑u daje isključivo pravo da izdaje novčanice mora biti prepoznato da, kad se euro prihvati, Upravno vijeće ESB‑a ima isključivo pravo odobriti izdavanje euronovčanica u skladu s člankom 128. stavkom 1. Ugovora i člankom 16. Statuta, te da pravo izdavanja euronovčanica pripada ESB‑u i nacionalnim središnjim bankama. Nacionalni pravni propisi koji omogućavaju vladi da utječe na izdanja u smislu apoena, izrade, opsega i povlačenja euronovčanica također moraju biti ukinuti ili se moraju prepoznati ovlasti ESB‑a glede euronovčanica, kako je utvrđeno u odredbama Ugovora i Statuta. Neovisno o podjeli odgovornosti u vezi s kovanicama između vlada i nacionalnih središnjih banaka, u odgovarajućim odredbama mora biti prepoznata ovlast ESB‑a da odobrava opseg izdanja eurokovanica kad se euro prihvati. Država članica ne smije smatrati da je gotovina u optjecaju dug njezina NSB‑a prema vladi te države članice, jer to poništava koncept jedinstvene valute i nije u skladu sa zahtjevima pravne integracije u Eurosustav.[144]

Glede upravljanja deviznim pričuvama,[145] Ugovor krši svaka država članica koja je prihvatila euro i koja ne prenese svoje službene devizne pričuve[146] svojem NSB‑u. Osim toga, svako pravo treće strane – na primjer, vlade ili parlamenta – da utječe na odluke NSB‑a u vezi s upravljanjem službenim deviznim pričuvama nije u skladu s trećom alinejom članka 127. stavka 2. Ugovora. Nadalje, nacionalne središnje banke trebaju osigurati ESB‑u devizne pričuve razmjerno njihovim udjelima u upisanom kapitalu ESB‑a. To znači da ne smiju postojati pravne prepreke za nacionalne središnje banke pri prijenosu deviznih pričuva na ESB.

Glede statistike, iako uredbe donesene na temelju članka 34. stavka 34.1. Statuta u području statistike ne dodjeljuju nikakva prava niti nameću ikakve obveze državama članicama koje nisu prihvatile euro, članak 5. Statuta, koji se odnosi na prikupljanje statističkih podataka, primjenjuje se na sve države članice neovisno o tome jesu li one prihvatile euro. U skladu s tim, države članice čija valuta nije euro obvezne su utvrđivati i provoditi, na nacionalnoj razini, sve mjere za koje drže da su prikladne za prikupljanje statističkih podataka koji su potrebni da bi se ispunili ESB‑ovi statistički izvještajni zahtjevi i obaviti pravodobne pripreme u području statistike kako bi postale države članice čija je valuta euro.[147] Nacionalno zakonodavstvo kojim se uspostavlja okvir za suradnju između nacionalnih središnjih banaka i nacionalnih statističkih ureda mora jamčiti neovisnost nacionalnih središnjih banaka u obavljanju njihovih zadaća u sklopu statističkog okvira ESSB‑a.[148]

Financijske odredbe

Financijske odredbe u Statutu obuhvaćaju pravila o financijskim izvještajima,[149] reviziji,[150] upisu kapitala,[151] prijenosu deviznih pričuva[152] i raspodjeli monetarnog prihoda[153]. Nacionalne središnje banke moraju biti sposobne ispunjavati svoje obveze na temelju tih odredaba te stoga moraju biti ukinute sve nacionalne odredbe koje nisu u skladu s njima.

Tečajna politika

Država članica s odstupanjem može zadržati nacionalno zakonodavstvo kojim se određuje da je vlada odgovorna za tečajnu politiku dotične države članice, pri čemu je savjetodavna i/ili izvršna uloga dodijeljena NSB‑u. Međutim, kada država članica prihvati euro, takvo zakonodavstvo mora odražavati činjenicu da je odgovornost za tečajnu politiku europodručja prenesena na razinu EU‑a u skladu s člancima 138. i 219. Ugovora.

Međunarodna suradnja

Za prihvaćanje eura nacionalno zakonodavstvo mora biti u skladu s člankom 6. stavkom 6.1. Statuta, koji predviđa da u području međunarodne suradnje koja obuhvaća zadaće povjerene Eurosustavu ESB odlučuje o načinu zastupanja ESSB‑a. Nacionalno zakonodavstvo koje dopušta NSB‑u da sudjeluje u međunarodnim monetarnim institucijama mora učiniti takvo sudjelovanje predmetom odobrenja ESB‑a (članak 6. stavak 6.2. Statuta).

Razno

Osim navedenih pitanja, u primjeru nekih država članica postoje druga područja gdje je nacionalne odredbe potrebno prilagoditi (na primjer u području sustava za obračun i platnih sustava te razmjene informacija).


3. Stanje ekonomske konvergencije

U ovom poglavlju daje se horizontalni pregled. Neki činitelji koji su važni za sveobuhvatnu procjenu nisu obuhvaćeni ovim poglavljem, već poglavljima 4. i 5.

Glede usklađenosti s konvergencijskim kriterijima ostvaren je ograničen napredak od ESB‑ova Izvješća o konvergenciji iz 2018. (vidi Tablicu 3.1.). Stopa inflacije mjerena HIPC‑om iznad je referentne vrijednosti u pet od sedam država obuhvaćenih izvješćem, u usporedbi sa samo dvije države u 2018. Od svibnja 2018. dvanaestomjesečni prosjeci razlike između dugoročnih kamatnih stopa i dugoročnih kamatnih stopa u europodručju nastavili su se smanjivati u tri od sedam država obuhvaćenih izvješćem, a samo u jednoj su državi i nadalje iznad referentne vrijednosti, u usporedbi s dvije države u 2018. Premda nijedna od ovih država ne sudjeluje u europskom tečajnom mehanizmu (ERM II), dvije su države izrazile namjeru traženja uključenja njihovih valuta u ERM II. Valute nekoliko zemalja obuhvaćenih ovim izvješćem znatno su fluktuirale u odnosu na euro tijekom posljednjih nekoliko godina. Ostvaren je određeni napredak u smanjenju fiskalnih neravnoteža u većini država, s jednom zamjetljivom iznimkom.

Tablica 3.1.

Pregledna tablica ekonomskih pokazatelja konvergencije

Izvori: Europska komisija (Eurostat, Glavna uprava za gospodarske i financijske poslove) i Europski sustav središnjih banaka
1) Prosječna godišnja promjena u postotcima. Podatci za 2020. odnose se na razdoblje od travnja 2019. do ožujka 2020.
2) Odnosi se na to je li država bila podložna odluci Vijeća EU‑a o postojanju prekomjernog deficita barem u jednom dijelu godine.
3) Informacije za 2020. odnose se na razdoblje do krajnjeg datuma za statističke podatke (7. svibnja 2020.).
4) Postotak BDP‑a. Podatci za 2020. preuzeti su iz Ekonomske prognoze Europske komisije u proljeće 2020.
5) Godišnja promjena u postotcima. Pozitivan (negativan) broj označuje aprecijaciju (deprecijaciju) u odnosu na euro. Podatci za 2020. odnose se na razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. ožujka 2020.
6) Prosječna godišnja kamatna stopa. Podatci za 2020. odnose se na razdoblje od travnja 2019. do ožujka 2020.
7) Referentne vrijednosti za inflaciju mjerenu HIPC‑om i dugoročne kamatne stope odnose se na razdoblje od travnja 2019. do ožujka 2020., a za proračunski saldo opće države i dug referentne su vrijednosti definirane člankom 126. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i povezanim Protokolom (br. 12) o postupku u slučaju prekomjernog deficita.

Gospodarska je situacija u većini od sedam država obuhvaćenih izvješćem ostala uglavnom snažna u razdoblju od objave prethodnog Izvješća o konvergenciji i početka krize izazvane pandemijom koronavirusa (COVID‑19) u prvom tromjesečju 2020. Unatoč pogoršanju u vanjskom okružju, posebice od 2019., snažna je domaća potražnja u većini slučajeva nastavila podupirati gospodarsku aktivnost. Domaćoj su potražnji najveći doprinos dali kontinuirani rast zaposlenosti i plaća te akomodativna monetarna politika i fiskalna politika u nizu država. Uvjeti na tržištu rada u većini su slučajeva pooštreni. Na nedostatke radne snage u nekim državama također je utjecao gubitak radno sposobnog stanovništva zbog neto emigracije. U svim je državama ostvaren daljnji napredak u ispravljanju vanjskih neravnoteža i smanjenju ovisnosti o inozemnom financiranju. To je povećalo otpornost većine promatranih država. Međutim, raznovrsne znatne ranjivosti i nadalje postoje, iako u različitim stupnjevima ovisno o državi. Ako se primjereno ne riješe u državama s nižim BDP‑om po stanovniku, te će ranjivosti vjerojatno usporiti njihove konvergencijske procese u dugoročnom razdoblju. Međutim, u gospodarskom je okružju od početka 2020. zabilježeno drastično pogoršanje zbog izbijanja bolesti COVID‑19. Gospodarska aktivnost znatno se usporila u svim promatranim državama, a u nekima čak i smanjila. Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne, makrobonitetne, nadzorne i monetarne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19.

Glede kriterija stabilnosti cijena, dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije bila je viša od referentne vrijednosti od 1,8 % u pet od sedam država obuhvaćenih izvješćem (vidi Grafikon 3.1.). Bugarska, Poljska, Rumunjska, Češka i Mađarska zabilježile su stope inflacije znatno iznad referentne vrijednosti, a te su stope bile niže od referentne stope u Švedskoj, odnosno znatno niže u Hrvatskoj. S obzirom na pandemiju bolesti COVID‑19, postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ovih stopa tijekom sljedećih mjeseci. U Izvješću o konvergenciji iz 2018. Češka i Mađarska bile su jedine države sa stopama inflacije višima od tada primjenjive referentne vrijednosti od 1,9 %.

Grafikon 3.1.

Inflacija mjerena HIPC‑om

(prosječna godišnja promjena u postotcima)

Izvor: Eurostat

U trenutku objave ovog izvješća jedna je država obuhvaćena postupkom u slučaju prekomjernog deficita, dok u vrijeme prethodnog izvješća nijedna država nije bila obuhvaćena tim postupkom. Ipak, zbog pandemije bolesti COVID‑19 očekuje se snažno pogoršanje proračunskih pozicija u svim državama u 2020. Sve promatrane države, osim Rumunjske, imale su deficit niži od referentne vrijednosti od 3 % u 2019. Bugarska, Hrvatska, Češka i Švedska ostvarile su suficit u 2019. U razdoblju od Izvješća o konvergenciji iz 2018. rumunjski je deficit zabilježio snažno pogoršanje i rast s 2,6 % BDP‑a u 2017. na 4,3 % BDP‑a u 2019. (vidi Grafikon 3.2.), te je Rumunjska podvrgnuta postupku u slučaju prekomjernog deficita u travnju 2020. Zbog pandemije bolesti COVID‑19 očekuje se da će omjer deficita i BDP‑a u 2020. biti iznad referentne vrijednosti od 3 % u svim državama, osim u Bugarskoj, prema Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. Pod konvencionalnom pretpostavkom da neće doći do promjene politike (kao i da su fiskalne mjere poduzete radi ublažavanja krize privremene), očekuje se znatno smanjenje ukupnih deficita od 2021. u svim promatranim državama osim u Rumunjskoj (te ispod referentne vrijednosti od 3 % BDP‑a u Bugarskoj, Švedskoj i Hrvatskoj). Glede kriterija duga, poljski omjer duga i BDP‑a bio je ispod 50 % u 2019. U Češkoj, Rumunjskoj i Švedskoj taj je omjer bio između 30 % i 40 % BDP‑a, dok je on u Bugarskoj bio malo iznad 20 % BDP‑a (vidi Grafikon 3.3.). Hrvatska i Mađarska bile su u 2019. jedine države u kojima je omjer duga opće države i BDP‑a bio iznad referentne vrijednosti od 60 %, što je bio slučaj i u 2017. U obje se države omjer duga smanjivao u razdoblju od 2015. do 2019. i približavao vrijednosti od 60 % BDP‑a zadovoljavajućom brzinom do kraja 2019. Međutim, očekuje se da će pandemija bolesti COVID‑19 dovesti do rasta omjera duga u svim promatranim državama u 2020., prema Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020.

Grafikon 3.2.

Suficit (+) ili deficit (–) proračuna opće države

(postotak BDP‑a)

Izvor: Eurostat
Napomena: Podatci za 2017. neznatno su revidirani u odnosu na Izvješće o konvergenciji iz 2018.

Grafikon 3.3.

Bruto dug opće države

(postotak BDP‑a)

Izvor: Eurostat
Napomena: Podatci za 2017. neznatno su revidirani u odnosu na Izvješće o konvergenciji iz 2018.

Što se tiče tečajnoga kriterija, u trenutku objave ovog izvješća nijedna od država obuhvaćenih ovim izvješćem ne sudjeluje u ERM‑u II. Međutim, bugarske i hrvatske vlasti izrazile su namjeru traženja uključenja leva i kune u ERM II. Ministri financija država europodručja, ESB, predstavnici danskog Ministarstva financija i guverner Danmarks Nationalbank pozdravili su u srpnju 2018. namjeru bugarskih vlasti da provedu potrebne elemente za uspješno sudjelovanje u ERM‑u II. Također, ministri financija država europodručja i Danske, ESB i predstavnik guvernera Danmarks Nationalbank pozdravili su u srpnju 2019. namjeru hrvatskih vlasti da provedu potrebne elemente za uspješno sudjelovanje u ERM‑u II. S obzirom na to, Bugarska i Hrvatska preuzele su niz obveza iz područja politike koje su od posebnog značaja za nesmetano sudjelovanje u ERM‑u II. Promatrajući tečajna kretanja, u većini promatranih država, tečaj je bio relativno vrlo kolebljiv tijekom većeg dijela referentnog razdoblja, do veljače 2020. Iznimka su bile Bugarska i Hrvatska te u manjoj mjeri Rumunjska; u Bugarskoj postoji valutni odbor u odnosu na euro, a u Hrvatskoj je na snazi režim u kojemu se tečajem upravlja unutar uskog raspona fluktuacije. Do veljače 2020. mađarska su forinta i, u manjoj mjeri, rumunjski leu i švedska kruna oslabjeli u odnosu na euro, poljski je zlot ostao gotovo nepromijenjen, a češka je kruna ojačala (vidi Grafikon 3.4.). Od ožujka 2020., nakon izbijanja pandemije koronavirusa u Europi i njezina učinka na gospodarsku aktivnost i globalna financijska tržišta, valute svih država obuhvaćenih ovim izvješćem, osim bugarskog leva, bile su pod utjecajem znatnih deprecijacijskih pritisaka.

Grafikon 3.4.

Bilateralni tečajevi u odnosu na euro

(indeks: prosjek u travnju 2018. = 100, dnevni podatci, 1. travnja 2018. – 31. ožujka 2020.)

Izvor: ESB
Napomena: Trend rasta (pada) označuje aprecijaciju (deprecijaciju) valute.

Glede konvergencije dugoročnih kamatnih stopa, samo su u jednoj od sedam država obuhvaćenih ovim izvješćem dugoročne kamatne stope bile više od referentne vrijednosti, koja je iznosila 2,9 % (vidi Grafikon 3.5.). Kamatne stope bile su iznad referentne vrijednosti u Rumunjskoj, a najniže vrijednosti zabilježene su u Bugarskoj i Švedskoj. Usporedbe radi, u Izvješću o konvergenciji iz 2018. dugoročna kamatna stopa bila je iznad referentne vrijednosti, koja je tada iznosila 3,2 %, u Poljskoj i Rumunjskoj.

Grafikon 3.5.

Dugoročne kamatne stope

(postotci, godišnji prosjek)

Izvori: Eurostat i ESB

Pri ocjeni usklađenosti s konvergencijskim kriterijima ključna je održivost. Konvergencija se mora ostvariti na trajnoj osnovi, a ne samo u određenom trenutku. Prvo desetljeće ekonomske i monetarne unije (EMU) pokazalo je da slabi fundamenti, suviše blaga makroekonomska politika na razini države i pretjerano optimistična očekivanja o konvergenciji realnih dohodaka stvaraju rizike ne samo za promatrane države već i za nesmetano funkcioniranje europodručja u cjelini. Usklađenost s brojčanim konvergencijskim kriterijima u nekom trenutku nije samo po sebi jamstvo za uspješno članstvo u europodručju. Države koje se priključuju europodručju trebaju stoga dokazati održivost svojih konvergencijskih procesa i svoju sposobnost da ispune trajne obveze koje donosi prihvaćanje eura. To je u interesu same države i u interesu europodručja.

U mnogim promatranim državama potrebne su trajne prilagodbe politike da bi se ostvarila održiva konvergencija. Preduvjet za održivu konvergenciju je makroekonomska stabilnost, a posebice zdrava fiskalna politika. Visok stupanj fleksibilnosti na tržištima proizvoda i rada nužan je za sprječavanje makroekonomskih šokova. Mora postojati kultura stabilnosti, s dobro ukorijenjenim inflacijskim očekivanjima koja pogoduju ostvarenju stabilnosti cijena. Povoljni uvjeti za učinkovitu upotrebu kapitala i radne snage u gospodarstvu potrebni su za povećanje ukupne faktorske produktivnosti i dugoročnoga gospodarskog rasta. Održiva konvergencija također zahtijeva učinkovite institucije i poticajno poslovno okružje. Visok stupanj ekonomske integracije s europodručjem potreban je za postizanje sinkronizacije poslovnog ciklusa. Nadalje, moraju se uvesti primjerene makrobonitetne politike kako bi se spriječio rast makroekonomskih neravnoteža, kao što su prekomjerna povećanja cijena imovine i ciklusi naglog rasta i pada kredita. Potrebno je uvesti i primjeren okvir za nadzor financijskih institucija. Ključno je da države obuhvaćene dubinskim preispitivanjem Europske komisije riješe neravnoteže u svojim gospodarstvima. Naposljetku, snaga institucionalnog okružja važan je činitelj ekonomske integracije i konvergencije.


3.1. Kriterij stabilnosti cijena

U ožujku 2020. pet od sedam promatranih država imale su višu dvanaestomjesečnu prosječnu stopu inflacije od referentne vrijednosti od 1,8 % za kriterij stabilnosti cijena. Inflacija se ubrzala u europodručju u 2018., a zatim se znatno usporila u 2019., ponajviše zahvaljujući nižim cijenama energije i usporavanju gospodarske aktivnosti. Nasuprot tome, inflacija je u većini zemalja obuhvaćenih izvješćem nastavila ubrzano rasti ili je ostala relativno povišena, uglavnom potaknuta snažnom domaćom potražnjom. Stoga su Bugarska, Poljska, Rumunjska, Češka i Mađarska zabilježile stope inflacije znatno iznad referentne vrijednosti, a te su stope bile niže od referentne vrijednosti u Švedskoj, odnosno znatno niže u Hrvatskoj. Inflacija se usporila u većini promatranih zemalja početkom 2020., premda u različitim stupnjevima, ponajviše zahvaljujući nižim cijenama nafte.

U posljednjih deset godina prosječna stopa i kolebljivost inflacije znatno su varirale među promatranim državama. U tom razdoblju prosječna inflacija mjerena HIPC‑om bila je znatno iznad 2 % u Rumunjskoj i Mađarskoj. U Češkoj i Poljskoj prosječna inflacija bila je bliže 1,5 %. U Bugarskoj, Hrvatskoj i Švedskoj inflacija je u prosjeku bila neznatno viša od 1,0 % u posljednjih deset godina. U tom je razdoblju dinamika cijena bila posebice kolebljiva u Bugarskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Poljskoj i Rumunjskoj jer je inflacija u tim državama fluktuirala u relativno širokom opsegu. Kolebljivost stopa inflacije bila je najmanja u Švedskoj. Iako je u posljednjih deset godina ostvaren određeni napredak prema konvergenciji, razlike inflacije porasle su tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. u većini promatranih država.

Dugoročnija cjenovna kretanja zrcalila su kolebljivije makroekonomsko okružje u mnogim državama. U 2010. su u većini promatranih država cjenovna kretanja postala više heterogena, djelomično zbog razlika u snazi gospodarskog oporavka i mjera specifičnih za pojedinu državu koje su se odnosile na administrativno regulirane cijene nakon nagloga gospodarskog pada. U 2013. započeo je silazni trend inflacije u svim promatranim državama, pa je ona pala na dosad najniže, a često čak i negativne stope. Ovaj opći trend uglavnom je odražavao kretanja globalnih cijena sirovina, blage uvezene inflacijske pritiske i postojan rezervni kapacitet u nekim državama. Kretanja globalnih cijena sirovina imala su posebno izražen utjecaj na države Srednje i Istočne Europe zbog relativno velikih pondera energije i prehrambenih proizvoda u njihovim košaricama za izračun HIPC‑a. U nekim su promatranim državama smanjenja administrativno reguliranih cijena i neizravnih poreza ili jačanje nominalnoga efektivnog tečaja također vršili pritiske na smanjenje inflacije. U takvom su okružju uvjeti monetarne politike znatno ublaženi. Od 2017. inflacija se znatno ubrzala zbog snažnije gospodarske aktivnosti, koja je uglavnom bila potaknuta dobrom domaćom potražnjom i rastućim cijenama energije i sirovina. Inflacija je u 2019. i početkom 2020. unatoč inozemnim pritiscima i nižim cijenama energije ostala povišena u većini država obuhvaćenih izvješćem, potaknuta snažnom domaćom potražnjom, pooštrenim uvjetima na tržištu rada i cijenama prehrambenih proizvoda. Istodobno su u većini država monetarna politika i fiskalna politika ostale akomodativne ili vrlo akomodativne.

Očekuje se smanjivanje inflacije u sljedećim godinama u većini promatranih država, premda će ona u nekim državama ostati relativno visoka. U sadašnjim iznimnim okolnostima, prognoze su podložne neuobičajenoj razini neizvjesnosti. Postoje zabrinutosti glede održivosti konvergencije inflacije u duljem razdoblju u većini promatranih država. Prema Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. očekuje se smanjivanje inflacije u većini država tijekom razdoblja na koje se odnosi prognoza, osim u Poljskoj. U 2020. dodatno je pogoršanje osobito zabilježeno u međunarodnom okružju zbog pandemije bolesti COVID‑19. Ravnoteža između pritisaka na smanjenje inflacije povezanih sa slabijom potražnjom i pritisaka na rast povezanih s poremećajima u ponudi, posebice cijena prehrambenih proizvoda, koje imaju znatan ponder u košaricama za izračun HIPC‑a u nekim promatranim državama, obilježena je znatnom neizvjesnošću. Također, očekuje se da će deflacijske pritiske u 2020. poduprijeti snažan pad cijena nafte. Ipak, očekuje se da će inflacija ostati iznad 1,8 % u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj tijekom razdoblja na koje se odnosi prognoza. Rizici za inflacijske izglede uglavnom su uravnoteženi u svim promatranim državama, osim u Poljskoj u kojoj su negativni. Pozitivni rizici uglavnom se odnose na brži od očekivanog oporavak od gospodarskog pada prouzročenog pandemijom bolesti COVID‑19, dok dugotrajniji gospodarski pad predstavlja znatan negativan rizik za inflacijske izglede. Gledajući dalje unaprijed, u mnogim promatranim državama Srednje i Istočne Europe proces dostizanja vjerojatno će dovesti do pozitivnih razlika inflacije u odnosu na europodručje, s obzirom na to da su BDP po stanovniku i razine cijena još uvijek znatno niži nego u europodručju, osim ako to ne bude spriječeno aprecijacijom nominalnog tečaja u nekim državama.

Za okružje koje pogoduje održivoj stabilnosti cijena, među ostalim, u državama obuhvaćenima ovim izvješćem potrebne su gospodarske politike usmjerene na stabilnost, strukturne reforme i mjere za očuvanje financijske stabilnosti. Stvaranje ili održavanje okružja koje podupire stabilnost cijena ponajviše će ovisiti o provedbi daljnjih strukturnih reforma. Posebice, povećanja plaća trebaju odražavati rast proizvodnosti rada na razini poduzeća i njima bi se u obzir trebali uzeti uvjeti na tržištu rada i kretanja u konkurentskim državama. Povrh toga, daljnji reformski napori potrebni su kako bi se dodatno poboljšalo funkcioniranje tržišta rada i proizvoda i zadržali povoljni uvjeti za gospodarsku ekspanziju i rast zaposlenosti. U tu svrhu, mjere za podupiranje snažnijeg upravljanja i daljnja poboljšanja kvalitete institucija nužni su u državama Srednje i Istočne Europe. S obzirom na ograničen prostor za djelovanje monetarne politike u sklopu režima čvrsto upravljanog tečaja u Hrvatskoj i okvira valutnog odbora u Bugarskoj, a s ciljem nesmetanog prelaska i sudjelovanja u ERM‑u II, nužno je da druga područja politike podupru sposobnost tih gospodarstava da održe stabilnost cijena, nose se sa šokovima specifičnima za državu i da se izbjegne porast makroekonomskih neravnoteža. Politike financijskog sektora i nadzorne politike trebaju biti usmjerene na daljnje očuvanje financijske stabilnosti. Radi dodatnog jačanja povjerenja u financijski sustav, nacionalna nadležna tijela trebaju nastaviti poboljšavati svoje nadzorne prakse, među ostalim, slijedeći primjenjive preporuke relevantnih međunarodnih i europskih tijela i bliskom suradnjom s drugim nacionalnim nadzornim tijelima država članica EU‑a u okviru kolegija nadzornih tijela.


3.2. Kriterij proračunske pozicije države

U trenutku objave ovog izvješća jedna je država obuhvaćena postupkom u slučaju prekomjernog deficita, dok u 2018. godini nijedna promatrana država nije bila obuhvaćena tim postupkom. Od 2018. rumunjski je deficit zabilježio snažno pogoršanje i premašio referentnu vrijednost od 3 % BDP‑a u 2019. Rumunjska je podvrgnuta postupku u slučaju prekomjernog deficita u travnju 2020., a rok za ispravljanje deficita je 2022. Sve ostale države imale su suficit ili omjer fiskalnog deficita i BDP‑a ispod referentne vrijednosti u 2019. Deficit je iznosio 2,0 % BDP‑a u Mađarskoj i 0,7 % BDP‑a u Poljskoj, dok su Češka, Hrvatska i Švedska imale male suficite od 0,3 %, 0,4 % i 0,5 % BDP‑a, pri čemu je Bugarska zabilježila suficit malo viši od 2,0 % BDP‑a.

U razdoblju od 2017. do 2019. fiskalni saldo pogoršao se u većini zemalja obuhvaćenih ovim izvješćem, osim u Bugarskoj, Mađarskoj i Poljskoj u kojima se poboljšao. Pogoršanje ukupnog salda u Rumunjskoj, Hrvatskoj, Češkoj i Švedskoj uglavnom se pripisuje ublažavanju fiskalne politike, koje je djelomično neutralizirano povoljnijim makroekonomskim kretanjima. Dobri makroekonomski uvjeti u Poljskoj i Mađarskoj pridonijeli su smanjenju omjera ukupnog deficita i BDP‑a.

Europska komisija prognozira da će u 2020. zbog pandemije bolesti COVID‑19 omjer deficita i BDP‑a biti iznad referentne vrijednosti od 3 % u svim državama, osim u Bugarskoj. Predviđa se da će snažno pogoršanje salda državnog proračuna biti rezultat snažnog pada gospodarske aktivnosti i fiskalnih mjera poduzetih radi ublažavanja krize. Predviđa se da će se fiskalni saldo pogoršati za oko 3 postotna boda u Mađarskoj, za oko 5 postotnih bodova u Bugarskoj i Rumunjskoj, za 6 do 7 postotnih bodova u Češkoj i Švedskoj, za 7,5 postotnih bodova u Hrvatskoj i za oko 9 postotnih bodova u Poljskoj.

U Hrvatskoj i Mađarskoj omjer duga bio je iznad 60 % BDP‑a u 2019., a u ostalim promatranim državama razine duga bile su ispod ili znatno ispod tog praga (vidi Tablicu 3.1. i Grafikon 3.3.). U razdoblju od 2017. do 2019. omjer državnog duga i BDP‑a smanjio se u svim promatranim državama osim u Rumunjskoj u kojoj se gotovo stabilizirao. Omjer duga pao je za 6,6 postotnih bodova u Mađarskoj, 5,7 postotnih bodova u Švedskoj, 4,9 postotnih bodova u Bugarskoj, 4,7 postotnih bodova u Poljskoj, 4,5 postotnih bodova u Hrvatskoj i 3,9 postotnih bodova u Češkoj. Ako se promatra dulje razdoblje, ono između 2010. i 2019., omjer državnog duga i BDP‑a snažno je porastao u Hrvatskoj (za 15,4 postotna boda) te znatno u Rumunjskoj (za 5,6 postotnih bodova) i Bugarskoj (za 5,0 postotnih bodova), dok se u ostalim državama omjer smanjio.

Europska komisija predviđa da će u 2020. zbog pandemije bolesti COVID‑19 omjer duga biti u uzlaznom trendu u svim državama. Projekcije Komisije također upućuju na to da će u 2020. omjer duga ostati ispod ili znatno ispod referentne vrijednosti od 60 % u svim državama osim u Hrvatskoj i Mađarskoj.

Što se tiče nadolazećeg razdoblja, i neovisno o mjerama politike koje su poduzete kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, nužno je da promatrane države ostvare i/ili održe čvrste i održive fiskalne pozicije. Rumunjska, koja je prekršila prag omjera deficita u 2019., treba osigurati usklađenost s pravilima Pakta o stabilnosti i rastu i korekciju prekomjernog deficita do 2022. Nadalje, države čiji omjer duga i BDP‑a premašuje referentnu vrijednost trebaju osigurati da se omjer dovoljno brzo smanjuje, u skladu s odredbama Pakta, uzimajući u obzir pandemiju bolesti COVID‑19. Nastavak konsolidacije također bi olakšao rješavanje proračunskih izazova povezanih s nepovoljnim demografskim kretanjima i jačanje zaštitnih slojeva koji su potrebni kako bi se omogućilo djelovanje automatskih stabilizatora. Snažni nacionalni fiskalni okviri koji su potpuno u skladu s pravilima EU‑a i djelotvorno provedeni trebali bi poduprijeti fiskalnu konsolidaciju i ograničiti propuste u javnim rashodima te istodobno pomoći u sprječavanju ponovnog nastanka makroekonomskih neravnoteža. Sve u svemu, fiskalne strategije trebaju biti u skladu sa sveobuhvatnim strukturnim reformama kako bi se povećali potencijalni rast i zaposlenost.


3.3. Tečajni kriterij

U trenutku objave ovog izvješća nijedna promatrana država ne sudjeluje u ERM‑u II. Sedam država primjenjuje različite tečajne režime. Međutim, u srpnju 2018. i srpnju 2019. bugarske i hrvatske vlasti izrazile su namjeru traženja uključenja leva i kune u ERM II, pri čemu je u međuvremenu ostvaren znatan napredak na području povezanih procesa.

Tečaj bugarskoga leva ostao je u referentnom razdoblju fiksno utvrđen na 1,95583 leva za 1 euro u okviru valutnog odbora. Ovaj tečajni režim primjenjuje se u uvjetima uglavnom malih razlika između kratkoročnih kamatnih stopa u Bugarskoj i u europodručju.

Hrvatskom kunom i rumunjskim leuom trgovalo se u skladu s tečajnim režimima koji – u različitim stupnjevima – uključuju upravljani fluktuirajući tečaj u odnosu na euro. U slučaju hrvatske kune to se očitovalo u vrlo maloj kolebljivosti tečaja i maloj razlici između kratkoročnih kamatnih stopa u Hrvatskoj i u europodručju. Tečaj rumunjskog leua u odnosu na euro pokazao je nizak stupanj kolebljivosti, a razlike između kratkoročnih kamatnih stopa u Rumunjskoj i u europodručju ostale su relativno velike tijekom referentnog razdoblja. Međutim, s pojavom napetosti na financijskim tržištima nakon jačanja pandemije bolesti COVID‑19 u ožujku 2020. došlo je do deprecijacijskih pritisaka na obje valute.

Svim ostalim valutama trgovalo se prema fleksibilnim tečajnim režimima, pri čemu je tečaj većine valuta bio vrlo kolebljiv, posebice nakon pojave napetosti na financijskim tržištima nakon jačanja pandemije bolesti COVID‑19 u ožujku 2020. Razlike između kratkoročnih kamatnih stopa u Švedskoj i Mađarskoj u odnosu na europodručje bile su male, dok su te razlike bile relativno velike u Poljskoj i Češkoj. Na snazi je i nadalje bio ugovor o razmjeni između Sveriges Riksbank i ESB‑a, koji je, osim što je pridonio smanjenju financijskih ranjivosti, možda utjecao i na tečajna kretanja tijekom referentnog razdoblja.


3.4. Kriterij dugoročnih kamatnih stopa

U referentnom su razdoblju od travnja 2019. do ožujka 2020. u samo jednoj od sedam promatranih država prosječne dugoročne kamatne stope bile iznad referentne vrijednosti od 2,9 %. U Švedskoj je prosječna dugoročna kamatna stopa bila blago negativna i iznosila je –0,1 %. Prosječna dugoročna kamatna stopa iznosila je 0,3 % u Bugarskoj, dok su u Češkoj i Hrvatskoj zabilježene vrijednosti od 1,5 % i 0,9 %. U Mađarskoj i Poljskoj kamatne su se stope stabilizirale na razini ispod 2,5 %, dok je u Rumunjskoj prosječna dugoročna kamatna stopa od 4,4 % bila iznad referentne vrijednosti od 2,9 %. Nakon pojave napetosti na financijskim tržištima zbog jačanja pandemije bolesti COVID‑19 na kraju referentnog razdoblja u ožujku 2020., središnje banke Hrvatske, Mađarske, Poljske i Rumunjske najavile su, a u nekim slučajevima i provele, programe kupnje državnih obveznica. Švedska je najavila povećanje ukupne omotnice svojeg programa kupnje dužničkih vrijednosnih papira, koji obuhvaća i državne obveznice.

U razdoblju od Izvješća o konvergenciji iz 2018. dinamika razlika između dugoročnih kamatnih stopa u odnosu na prosjek europodručja bila je vrlo heterogena u promatranim državama. Ta heterogenost odražava razlike u cikličkoj poziciji i procjeni financijskih tržišta o vanjskim i unutarnjim ranjivostima država, uključujući kretanja proračunskih rezultata i izglede za održivu konvergenciju. U jednoj od sedam promatranih država, Švedskoj, razlika kamatnih stopa negativna je, dok je u Bugarskoj ta razlika nula. Švedska je moderno i razvijeno gospodarstvo čiji je financijski sustav već visokointegriran u europodručje, dok je u Bugarskoj bankovni sustav uglavnom u vlasništvu banaka iz europodručja i središnja banka primjenjuje valutni odbor koji de facto uvodi monetarne uvjete europodručja. Kontinuirana fiskalna konsolidacija tijekom posljednjih godina pridonijela je smanjenju razlike između kamatnih stopa u Hrvatskoj i europodručju, na oko 80 baznih bodova do kraja referentnog razdoblja. U Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj ta se razlika kreće u rasponu od 110 do 220 baznih bodova, uglavnom zbog više inflacije i bržeg rasta realnog BDP‑a. Rumunjska je jedina država sa znatnom razlikom kamatnih stopa. Nakon trogodišnjeg rasta zbog domaćih i vanjskih neravnoteža, ta je razlika iznosila oko 440 baznih bodova na kraju referentnog razdoblja.


3.5. Drugi relevantni činitelji

Prema Europskoj komisiji većina je promatranih država ostvarila napredak u rješavanju neravnoteža u svojim gospodarstvima, premda u različitim stupnjevima. U dubinskim preispitivanjima Europske komisije, čiji su rezultati objavljeni 26. veljače 2020., zaključeno je da u Hrvatskoj, Rumunjskoj i Švedskoj postoje makroekonomske neravnoteže. Međutim, procijenjeno je da makroekonomske neravnoteže u Bugarskoj više ne postoje. Komisija je glede Hrvatske utvrdila da su neravnoteže povezane s visokim razinama javnog, privatnog i inozemnog duga. One su se počele smanjivati zahvaljujući gospodarskom oporavku. Komisija je glede Rumunjske utvrdila da ranjivosti povezane s gubitcima troškovne konkurentnosti i rastom deficita na tekućem računu i nadalje postoje u kontekstu iznimno ekspanzivne fiskalne politike te da će nastaviti rasti ako se postojeći trendovi ne preokrenu. Komisija je glede Švedske utvrdila da su unatoč nedavnoj korekciji cijene stambenih nekretnina ostale na najvišoj razini dosad i da je dug stanovništva nastavio rasti. Iako je Europska komisija ostale promatrane države svrstala u države u kojima ne postoje neravnoteže, i u tim državama postoje različiti izazovi.

Inozemna pozicija većine država stabilizirala se posljednjih godina. Prikaz rezultata povezanih s postupkom u slučaju makroekonomske neravnoteže pokazuje da trogodišnji prosjek salda na tekućem računu platne bilance i nadalje bilježi suficit u 2018. i 2019. (vidi Tablicu 3.2.) u gotovo svim promatranim državama, osim u Poljskoj u kojoj je zabilježen skroman deficit i u Rumunjskoj u kojoj je deficit dodatno porastao.

Negativno neto stanje međunarodnih ulaganja kao udio u BDP‑u smanjeno je, ali je ostalo na visokim razinama u gotovo svim promatranim državama. Neto inozemne obveze država Srednje i Istočne Europe uglavnom se odnose na inozemna izravna ulaganja, koja se smatraju stabilnijim oblikom financiranja. U 2019. neto stanje međunarodnih ulaganja bilo je iznad indikativnog praga od –35 % BDP‑a u četiri od sedam promatranih država. Neto inozemne obveze bile su najmanje u Češkoj (20,7 % BDP‑a), a Švedska je zabilježila pozitivno neto stanje međunarodnih ulaganja (20,9 % BDP‑a).

Promatrajući cjenovnu i troškovnu konkurentnost, u razdoblju od 2016. do 2019. realni efektivni tečaj deflacioniran HIPC‑om aprecirao je u različitim stupnjevima u većini promatranih država, a jedina iznimka bila je Švedska. Trogodišnja stopa rasta jediničnih troškova rada, koja je u pretkriznim godinama bila vrlo visoka u gotovo svim državama, počela je ponovo rasti te je u četiri od sedam država obuhvaćenih ovim izvješćem premašila, u nekim slučajevima u vrlo znatnoj mjeri, indikativni prag od 12 %. Posebno je bila visoka u Rumunjskoj u kojoj je trogodišnja stopa rasta jediničnih troškova rada dosegnula 24,9 % u 2019. U petogodišnjem razdoblju od 2015. do 2019. znatno povećanje tržišnih udjela izvoza ostvareno je u svim državama osim u Švedskoj, premda se tijekom vremena usporilo.

Cijene stambenih nekretnina nastavile su rasti u svim promatranim državama osim u Švedskoj. Cijene stambenih nekretnina rasle su brže, blizu ili iznad indikativnog praga od 6 %, u svim državama osim Bugarske i Švedske. Iako se kod cijena stambenih nekretnina u Švedskoj počela bilježiti korekcija naniže nakon snažnog rasta u prethodnim godinama, djelomično zbog uskih grla na strani ponude i dosad najnižih razina kamatnih stopa, cijene stambenih nekretnina nastavile su rasti vrlo snažno i bile su iznad indikativnog praga u Češkoj i posebice u Mađarskoj u kojima je taj rast također bio potaknut niskim kamatnim stopama.

Tablica 3.2.

Prikaz rezultata nadzora nad makroekonomskim neravnotežama

Tablica 3.2.a – Vanjske neravnoteže i pokazatelji konkurentnosti

Tablica 3.2.b – Unutarnje neravnoteže i pokazatelji nezaposlenosti

Izvori: Europska komisija (Eurostat, Glavna uprava za gospodarske i financijske poslove) i Europski sustav središnjih banaka
Napomena: Ova tablica uključuje podatke dostupne 7. svibnja 2020., tj. na isključni datum ovog izvješća te se stoga razlikuje od prikaza rezultata koji je objavljen u Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz studenoga 2019.
1) Postotak BDP‑a, trogodišnji prosjek.
2) Postotak BDP‑a.
3) Trogodišnja promjena u postotcima u odnosu na 41 industrijsku državu. Pozitivna vrijednost upućuje na gubitak konkurentnosti.
4) Petogodišnja promjena u postotcima.
5) Trogodišnja promjena u postotcima.
6) Godišnja promjena u postotcima.
7) Trogodišnji prosjek.
8) Trogodišnja promjena u postotnim bodovima.

Relativno dugo razdoblje kreditne ekspanzije prije financijske krize dovelo je do visokih razina – koje se ipak umjereno smanjuju – akumuliranog duga privatnoga nefinancijskog sektora u nekima od promatranih država. To je ključna ranjivost u tim zemljama, premda je rast kredita privatnom sektoru usporen i ne prelazi indikativni prag od 14 % ni u jednoj promatranoj državi. Međutim, Švedska je nastavila bilježiti posebno visoku razinu duga privatnog sektora, koji je iznosio više od 200 % BDP‑a u 2019.

Politike financijskog sektora u promatranim državama trebaju biti usmjerene na osiguranje da financijski sektor pruža stabilan doprinos gospodarskom rastu i stabilnosti cijena, a nadzorne politike trebaju biti usmjerene prema stabilizaciji nadzornog okvira, što je preduvjet za pridruživanje jedinstvenome nadzornom mehanizmu (SSM). Radi dodatnog jačanja povjerenja u financijski sustav, nacionalna nadležna tijela trebaju nastaviti poboljšavati svoje nadzorne prakse, među ostalim, slijedeći primjenjive preporuke relevantnih međunarodnih i europskih tijela i bliskom suradnjom s nacionalnim nadzornim tijelima drugih država članica EU‑a u okviru kolegija nadzornih tijela.

Proces prilagodbe nakon financijske krize rezultirao je relativno visokom razinom nezaposlenosti u nekim promatranim državama, ali je nezaposlenost u silaznom trendu posljednjih godina. Stopa nezaposlenosti dodatno se smanjila u većini država tijekom promatranog razdoblja i bila je ispod indikativnog praga od 10 % u svim promatranim državama. Unatoč znatnom smanjenju koje je djelomično bilo rezultat smanjenja dugotrajne nezaposlenosti i posebno nezaposlenosti mladih, nezaposlenost je u Hrvatskoj i nadalje visoka; Mađarska, Češka i Poljska zabilježile su dosad najniže stope nezaposlenosti, a neke države imaju sve veće nedostatke radne snage u određenim segmentima tržišta rada.

Snaga institucionalnog okružja još je jedan važan činitelj u analizi održivosti ekonomske integracije i konvergencije. Niska kvaliteta institucija i slabo upravljanje mogu, primjerice, odražavati slabosti poslovnog okružja, neučinkovitu javnu upravu, poreznu evaziju, korupciju, nedostatak socijalne uključenosti, nedostatak transparentnosti, nedostatak neovisnosti pravosuđa i/ili slab pristup internetskim uslugama. U nekoliko država Srednje i Istočne Europe poboljšanje institucionalne kvalitete pridonijelo bi uklanjanju postojećih rigidnosti i prepreka učinkovitoj upotrebi i raspodjeli faktora proizvodnje, čime se jača sposobnost za dugoročni rast. S obzirom na to da oslabljuje potencijalni rast proizvodnje, slabo institucionalno okružje može također potkopati sposobnost države da otplaćuje dugove i otežati gospodarsku prilagodbu. Ono može također utjecati na sposobnost države da provede potrebne mjere politike.

Kvaliteta institucija i upravljanja relativno je slaba u svim promatranim državama osim u Švedskoj, posebice u Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj i Mađarskoj. To može stvoriti rizike za otpornost gospodarstva i održivost konvergencije. Specifični institucionalni pokazatelji uglavnom potkrjepljuju cjelokupnu sliku o slaboj kvaliteti institucija i upravljanja u većini država, iako među njima postoje zamjetljive razlike (vidi grafikone 3.6. i 3.7.).[154] U tom smislu, Bugarska, Rumunjska, Hrvatska i Mađarska nalaze se među onim državama EU‑a pred kojima su najveći izazovi.

Grafikon 3.6.

Pregled rejtinga država EU-a s obzirom na institucionalnu kvalitetu

Izvori: Svjetski pokazatelji upravljanja za 2019., Izvješće o globalnoj konkurentnosti za 2019. (Svjetski gospodarski forum), Indeks percepcije korupcije za 2019. (Transparency International) i Izvješće o lakoći poslovanja za 2020. (Svjetska banka).
Napomene: Države su rangirane od jedan (najbolji rezultati u EU‑u) do 27 (najgori rezultati u EU‑u) i poredane prema svojoj prosječnoj poziciji s obzirom na posljednje rejtinge. Izvješćem o lakoći poslovanja Malta je obuhvaćena tek od 2013., a Cipar od 2010.

Grafikon 3.7.

Rejtinzi država EU‑a s obzirom na institucionalnu kvalitetu prema pojedinačnim pokazateljima

Izvori: Svjetski pokazatelji upravljanja za 2019., Izvješće o globalnoj konkurentnosti za 2019. (Svjetski gospodarski forum), Indeks percepcije korupcije za 2019. (Transparency International) i Izvješće o lakoći poslovanja za 2020. (Svjetska banka).
Napomena: Države su rangirane od jedan (najbolji rezultati u EU‑u) do 27 (najgori rezultati u EU‑u) i poredane prema svojoj prosječnoj poziciji s obzirom na posljednje rejtinge.

Sveobuhvatne strukturne reforme potrebne su u većini promatranih država kako bi se poboljšali gospodarski rast i konkurentnost. Poboljšanje domaćih institucija, upravljanja i poslovnog okružja, zajedno s daljnjim napretkom u reformi i privatizaciji poduzeća u državnom vlasništvu i učinkovitom apsorpcijom sredstava iz EU‑a, pridonijelo bi ubrzavanju rasta produktivnosti. To bi zauzvrat pridonijelo povećanju tržišnog natjecanja u ključnim reguliranim sektorima (npr. energija i prijevoz), smanjilo prepreke ulasku odnosno potaknulo vrlo potrebna privatna ulaganja.

Naposljetku, institucionalna obilježja koja se odnose na kvalitetu statističkih podataka također su važna za podupiranje nesmetanoga konvergencijskog procesa. To se, među ostalim, odnosi na pravnu neovisnost nacionalnoga statističkog tijela, njegove administrativne nadzorne i proračunske samostalnosti, njegov zakonski mandat za prikupljanje podataka i zakonske odredbe kojima se uređuje povjerljivost statističkih podataka, a koje su detaljnije opisane u poglavlju 6.


4. Sažetci po državama

4.1. Bugarska

U ožujku 2020. dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om u Bugarskoj iznosila je 2,6 %, odnosno bila je znatno iznad referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena od 1,8 %. S obzirom na pandemiju koronavirusa (COVID‑19), postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ove stope tijekom sljedećih mjeseci. Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne i makrobonitetne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19. U posljednjih deset godina ta je stopa fluktuirala u relativno širokom rasponu od −1,7 % do 3,8 %, a prosjek u tom razdoblju bio je nizak te je iznosio 1,1 %. Što se tiče nadolazećeg razdoblja, postoji zabrinutost glede održivosti konvergencije inflacije u Bugarskoj u duljem razdoblju, uzimajući u obzir i znatno povećanje jediničnih troškova rada posebice u razdoblju od 2017. do 2018. Proces dostizanja vjerojatno će dovesti do pozitivnih razlika inflacije u odnosu na europodručje, s obzirom na to da su BDP po stanovniku i razine cijena još uvijek znatno niži u Bugarskoj nego u europodručju. Da bi se spriječio rast prekomjernih cjenovnih pritisaka i makroekonomskih neravnoteža, proces dostizanja moraju poduprijeti odgovarajuće politike.

U Bugarskoj su saldo proračuna opće države i dug bili u skladu s maastrichtskim kriterijima u 2019., ali se očekuje da će se fiskalna situacija znatno pogoršati u razdoblju od 2020. do 2021. Na Bugarsku se od 2012. primjenjuje preventivni dio Pakta o stabilnosti i rastu. U razdoblju od 2012. do 2019. Bugarska je u potpunosti zadovoljila kriterij deficita (osim u 2014.) i kriterij duga. Međutim, u Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. predviđa se snažno pogoršanje fiskalnih pozicija u 2020. koje je rezultat zajedničkog učinka znatnog pogoršanja gospodarske aktivnosti i fiskalnih mjera poduzetih radi ublažavanja krize. Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019., koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19, upućuje na to da se Bugarska suočila s niskim rizicima za fiskalnu održivost u srednjoročnom odnosno dugoročnom razdoblju. Neovisno o mjerama politike koje su poduzeta kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, razborite i prema rastu usmjerene fiskalne politike i nadalje su ključne za očuvanje učinkovitih javnih financija u budućnosti.

U dvogodišnjem referentnom razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. bugarski lev nije sudjelovao u ERM‑u II, već je tečaj fiksno utvrđen na razini od 1,95583 leva za euro u okviru valutnog odbora. Saldo tekućeg i kapitalnog računa poboljšao se u posljednjih deset godina u Bugarskoj, a neto inozemne obveze države smanjile su se znatno. Bugarske su vlasti 29. lipnja 2018. izrazile namjeru traženja uključenja bugarskog leva u ERM II. Ministri financija država europodručja, ESB i predstavnici danskog Ministarstva financija i guvernera Danmarks Nationalbank pozdravili su u 12. srpnja 2018. namjeru bugarskih vlasti da provedu potrebne elemente za uspješno sudjelovanje u ERM‑u II. Bugarska je preuzela niz obveza iz područja politike koje su vrlo važne za nesmetan prelazak i sudjelovanje u ERM‑u II. Te se obveze odnose na nadzor banaka, ostala pitanja povezana s financijskim sektorom i institucionalnu kvalitetu i upravljanje. ESB i Europska komisija prate djelotvornost provedbe tih obveza, djelujući u skladu sa svojim nadležnostima kao što je predviđeno Ugovorima i sekundarnim zakonodavstvom.

Tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. dugoročne kamatne stope u Bugarskoj iznosile su prosječno 0,3 %, odnosno bile su znatno ispod referentne vrijednosti od 2,9 % za kriterij konvergencije kamatnih stopa. Dugoročne kamatne stope u Bugarskoj smanjuju se od 2010., a dvanaestomjesečne prosječne kamatne stope spustile su se s razine iznad 7 % na ispod 0,5 %.

Stvaranje okružja pogodnog za održivu konvergenciju u Bugarskoj zahtijeva gospodarske politike usmjerene na stabilnost i sveobuhvatne strukturne reforme. Što se tiče makroekonomskih neravnoteža, Komisija nije izabrala Bugarsku za dubinsko preispitivanje u svojem Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz 2020. Na održivost konvergencije i otpornosti gospodarstva povoljno bi djelovale sveobuhvatne strukturne reforme za poboljšanje strukturne otpornosti, poslovnog okružja, financijske stabilnosti, institucionalne kvalitete i upravljanja. Kada je riječ o nadzoru banaka, odgovarajuća su bugarska tijela 18. srpnja 2018. poslala zahtjev za uspostavu bliske suradnje s ESB‑om u okviru jedinstvenoga nadzornog mehanizma, s obzirom na sudjelovanje u ERM‑u II. U skladu s povezanim postupkom, ESB je 26. srpnja 2019. objavio rezultate sveobuhvatne procjene za šest bugarskih banaka. U procjeni su utvrđene daljnje mjere koje je potrebno provesti u roku od devet mjeseci od datuma objave – ti se zahtjevi odnose na dvije banke.

Bugarski zakon ne ispunjava sve zahtjeve za neovisnost središnje banke, zabranu monetarnog financiranja i pravnu integraciju u Eurosustav. Bugarska je država članica EU‑a s odstupanjem i stoga mora poštovati sve zahtjeve za prilagodbu iz članka 131. Ugovora.


4.2. Češka

U ožujku 2020. dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om u Češkoj iznosila je 2,9 %, odnosno bila je znatno iznad referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena od 1,8 %. S obzirom na pandemiju koronavirusa (COVID‑19), postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ove stope tijekom sljedećih mjeseci. Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne, makrobonitetne i monetarne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19. U posljednjih deset godina ta je stopa fluktuirala u rasponu od 0,2 % do 3,6 %, a prosjek u tom razdoblju bio je umjeren te je iznosio 1,6 %. Što se tiče nadolazećeg razdoblja, postoji zabrinutost glede održivosti konvergencije inflacije u Češkoj u duljem razdoblju. Proces dostizanja može dovesti do pozitivnih razlika inflacije u odnosu na europodručje, s obzirom na to da su BDP po stanovniku i razine cijena još uvijek znatno niži u Češkoj nego u europodručju, osim ako to ne bude spriječeno aprecijacijom nominalnog tečaja. Da bi se spriječio rast prekomjernih cjenovnih pritisaka i makroekonomskih neravnoteža, proces dostizanja moraju poduprijeti odgovarajuće politike.

U Češkoj su saldo proračuna opće države i dug bili u skladu s maastrichtskim kriterijima u 2019. Ipak, zbog pandemije bolesti COVID‑19 očekuje se znatno pogoršanje proračunske pozicije u razdoblju od 2020. do 2021. Na Češku se od 2014. primjenjuje preventivni dio Pakta o stabilnosti i rastu. Kriteriji deficita i duga su od tada do 2019. u potpunosti zadovoljeni. Međutim, u Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. predviđa se snažno pogoršanje fiskalnih pozicija koje je rezultat zajedničkog učinka znatnog pogoršanja gospodarske aktivnosti i fiskalnih mjera poduzetih radi ublažavanja krize. Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019., koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19, upućuje na to da je fiskalni rizik bio nizak u kratkoročnom i dugoročnom razdoblju, ali da je sve starije stanovništvo upućivalo na rizike u dugoročnom razdoblju. Neovisno o mjerama politike koje su poduzeta kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, razborita fiskalna politika ključna je za očuvanje učinkovitih javnih financija u budućnosti.

U dvogodišnjem referentnom razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. češka kruna nije sudjelovala u ERM‑u II, već se njome trgovalo prema fleksibilnom tečajnom režimu. Nakon napuštanja donje granice tečaja u 2017., češka je kruna u odnosu na euro pokazivala relativno visok stupanj kolebljivosti tijekom referentnog razdoblja. Tečaj je iznosio 27,312 krune za euro 31. ožujka 2020., što je za 7,7 % niže od njegove prosječne razine u travnju 2018. Saldo tekućeg i kapitalnog računa poboljšao se u posljednjih deset godina, a neto inozemne obveze države smanjile su se.

Tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. dugoročne kamatne stope u Češkoj iznosile su prosječno 1,5 %, odnosno ostale su ispod referentne vrijednosti od 2,9 % za kriterij konvergencije kamatnih stopa. Dugoročne kamatne stope u Češkoj smanjuju se od 2010., a dvanaestomjesečne prosječne kamatne stope spustile su se s razine od gotovo 5 % na 1,5 %.

Stvaranje okružja pogodnog za održivu konvergenciju zahtijeva vođenje gospodarskih politika usmjerenih na stabilnost cijena, uključujući ciljane strukturne reforme usmjerene na osiguravanje makroekonomske stabilnosti. Što se tiče makroekonomskih neravnoteža, Europska komisija nije izabrala Češku za dubinsko preispitivanje u svojem Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz 2020. Ipak, ciljane strukturne reforme koje se odnose na politike na tržištu rada i proizvoda te poslovno okružje treba ubrzati kako bi se riješile strukturne slabosti koje mogu umanjiti izglede za rast. Radi dodatnog jačanja povjerenja u financijski sustav, nacionalna nadležna tijela trebaju nastaviti poboljšavati svoje nadzorne prakse, među ostalim, slijedeći primjenjive preporuke relevantnih međunarodnih i europskih tijela i bliskom suradnjom s drugim nacionalnim nadzornim tijelima država članica EU‑a u okviru kolegija nadzornih tijela.

Češki zakon ne ispunjava sve zahtjeve za neovisnost središnje banke, zabranu monetarnog financiranja i pravnu integraciju u Eurosustav. Češka je država članica EU‑a s odstupanjem i stoga mora poštovati sve zahtjeve za prilagodbu iz članka 131. Ugovora.


4.3. Hrvatska

U ožujku 2020. dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om u Hrvatskoj iznosila je 0,9 %, odnosno bila je znatno ispod referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena od 1,8 %. S obzirom na pandemiju koronavirusa (COVID‑19), postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ove stope tijekom sljedećih mjeseci. Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne i monetarne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19. U posljednjih deset godina ta je stopa fluktuirala u relativno širokom rasponu od −0,8 % do 4,0 %, a prosjek u tom razdoblju bio je nizak te je iznosio 1,2 %. Što se tiče nadolazećeg razdoblja, postoji zabrinutost glede održivosti konvergencije inflacije u Hrvatskoj u duljem razdoblju. Proces dostizanja vjerojatno će dovesti do pozitivnih razlika inflacije u odnosu na europodručje, s obzirom na to da su BDP po stanovniku i razine cijena još uvijek znatno niži u Hrvatskoj nego u europodručju. Da bi se spriječio rast prekomjernih cjenovnih pritisaka i makroekonomskih neravnoteža, proces dostizanja moraju poduprijeti odgovarajuće politike.

U Hrvatskoj je saldo proračuna opće države bio u skladu s maastrichtskim kriterijem, a omjer duga prelazio je referentnu vrijednost u 2019., premda se smanjio u razdoblju od 2015. do 2019. Ipak, zbog pandemije bolesti COVID‑19 očekuje se znatno pogoršanje proračunske pozicije i znatno povećanje omjera duga u razdoblju od 2020. do 2021. Na Hrvatsku se od 2014. primjenjivao korektivni dio Pakta o stabilnosti i rastu, a u lipnju 2017. zaključen je postupak u slučaju prekomjernog deficita. Kriterij deficita je od tada do 2019. u potpunosti zadovoljen, a omjer duga smanjio se. Međutim, u Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. predviđa se snažno pogoršanje fiskalnih pozicija u 2020. koje je rezultat zajedničkog učinka znatnog pogoršanja gospodarske aktivnosti i fiskalnih mjera poduzetih radi ublažavanja krize. Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019., koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19, upućuje na to da se Hrvatska suočila s niskim rizikom za održivost duga u srednjoročnom odnosno dugoročnom razdoblju. Iako je rizik u Hrvatskoj naizgled bio nizak u dugoročnom razdoblju zahvaljujući tome što je projekcija upućivala na smanjenje potrošnje povezane s dobi, projicirano znatno smanjenje omjera mirovina i plaća stvorilo je zabrinutosti glede adekvatnosti mirovinskog sustava. Neovisno o mjerama politike koje su poduzeta kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, razborita fiskalna politika koja dodatno poboljšava učinkovitost prihoda i rashod treba dovesti do dugoročnog silaznog trenda omjera duga.

U dvogodišnjem referentnom razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. hrvatska kuna nije sudjelovala u ERM‑u II, već se njome trgovalo prema tečajnom režimu koji uključuje čvrsto upravljani fluktuirajući tečaj valute. Tečaj hrvatske kune prema euru pokazivao je, prosječno, vrlo nizak stupanj kolebljivosti tijekom referentnog razdoblja. Tečaj je iznosio 7,6255 kuna za euro 31. ožujka 2020., što je za 2,8 % niže od njegove prosječne razine u travnju 2018. Saldo tekućeg i kapitalnog računa poboljšao se u posljednjih deset godina u Hrvatskoj, a neto inozemne obveze države smanjile su se, premda su i nadalje vrlo velike. Hrvatske su vlasti 4. srpnja 2019. izrazile namjeru traženja uključenja hrvatske kune u ERM II i najavila akcijski plan u kojem su detaljno navedene reforme koje država namjerava provesti prije sudjelovanja u ERM‑u II. Ministri financija država europodručja i Danske, ESB i predstavnik guvernera Danmarks Nationalbank pozdravili su 8. srpnja 2019. namjeru hrvatskih vlasti da provedu potrebne elemente za uspješno sudjelovanje u ERM‑u II. Hrvatska je preuzela niz obveza iz područja politike koje su vrlo važne za nesmetan prelazak i sudjelovanje u ERM‑u II. Osim na nadzor banaka, te se obveze odnose na makrobonitetni okvir države, njezin okvir za sprječavanje pranja novca, prikupljanje, sastavljanje i diseminaciju statističkih podataka, upravljanje javnim sektorom i smanjenje financijskog i administrativnog opterećenja. ESB i Europska komisija prate djelotvornost provedbe tih obveza, djelujući u skladu sa svojim nadležnostima kao što je predviđeno Ugovorima i sekundarnim zakonodavstvom.

Tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. dugoročne kamatne stope u Hrvatskoj iznosile su prosječno 0,9 %, odnosno ostale su znatno ispod referentne vrijednosti od 2,9 % za kriterij konvergencije kamatnih stopa. Dugoročne kamatne stope u Hrvatskoj smanjuju se od 2010., a dvanaestomjesečne prosječne kamatne stope spustile su se s razine malo niže od 7 % na oko 1,0 %.

Stvaranje okružja pogodnog za održivu konvergenciju u Hrvatskoj zahtijeva gospodarske politike usmjerene na stabilnost i sveobuhvatne strukturne reforme. Što se tiče makroekonomskih neravnoteža, Europska komisija izabrala je Hrvatsku za dubinsko preispitivanje u svojem Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz 2020. te je zaključila da u Hrvatskoj postoje makroekonomske neravnoteže. Hrvatskoj bi koristile strukturne reforme usmjerene na poboljšanje institucionalnoga i poslovnoga okružja, poticanje konkurentnosti na tržištima proizvoda, smanjenje neusklađenosti na tržištu rada i ograničene ponude radne snage te povećanje učinkovitost javne uprave i pravosudnog sustava. Kada je riječ o nadzoru banaka, odgovarajuća su hrvatska tijela 27. svibnja 2019. poslala zahtjev za uspostavu bliske suradnje s ESB‑om u okviru jedinstvenoga nadzornog mehanizma, s obzirom na sudjelovanje u ERM‑u II.

Hrvatski zakon ne ispunjava sve zahtjeve za neovisnost središnje banke. Hrvatska je država članica EU‑a s odstupanjem i stoga mora poštovati sve zahtjeve za prilagodbu iz članka 131. Ugovora.


4.4. Mađarska

U ožujku 2020. dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om u Mađarskoj iznosila je 3,7 %, odnosno bila je znatno iznad referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena od 1,8 %. S obzirom na pandemiju koronavirusa (COVID‑19), postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ove stope tijekom sljedećih mjeseci. Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne, makrobonitetne i monetarne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19. U posljednjih deset godina ta je stopa fluktuirala u relativno širokom rasponu od −0,3 % do 5,7 %, a prosjek u tom razdoblju bio je visok te je iznosio 2,5 %. Što se tiče nadolazećeg razdoblja, postoji zabrinutost glede održivosti konvergencije inflacije u Mađarskoj u duljem razdoblju. Proces dostizanja vjerojatno će dovesti do pozitivnih razlika inflacije u odnosu na europodručje, s obzirom na to da su BDP po stanovniku i razine cijena još uvijek znatno niži u Mađarskoj nego u europodručju, osim ako to ne bude spriječeno aprecijacijom nominalnog tečaja. Da bi se spriječio rast prekomjernih cjenovnih pritisaka i makroekonomskih neravnoteža, proces dostizanja moraju poduprijeti odgovarajuće politike.

U Mađarskoj je saldo proračuna opće države bio u skladu s maastrichtskim kriterijem, a omjer duga prelazio je referentnu vrijednost u 2019., premda se smanjio u razdoblju od 2012. do 2019. Ipak, zbog pandemije bolesti COVID‑19 očekuje se znatno pogoršanje proračunske pozicije i znatno povećanje omjera duga u razdoblju od 2020. do 2021. Na Mađarsku se od 2013. primjenjuje preventivni dio Pakta o stabilnosti i rastu, a od 2018. postupak zbog znatnog odstupanja. Ekonomska prognoza Europske komisije u proljeće 2020. upućuje na snažno pogoršanje fiskalnih pozicija u 2020. koje je rezultat zajedničkog učinka znatnog pogoršanja gospodarske aktivnosti i fiskalnih mjera poduzetih radi ublažavanja krize. Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019., koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19, upućuje na to da je u Mađarskoj postojao nizak rizik od fiskalnog stresa tijekom kratkoročnog i srednjoročnog razdoblja, ali da je postojao umjeren rizik tijekom dugoročnog razdoblja. Sve starije stanovništvo bilo izazov je za održivost javnih financija. Neovisno o mjerama politike koje su poduzeta kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, razborita fiskalna politika ključna je za očuvanje učinkovitih javnih financija u budućnosti.

U dvogodišnjem referentnom razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. mađarska forinta nije sudjelovala u ERM‑u II, već se njome trgovalo prema fleksibilnom tečajnom režimu. Tečaj mađarske forinte prema euru pokazivao je, prosječno, relativno visok stupanj kolebljivosti tijekom referentnog razdoblja. Tečaj je iznosio 360,02 forinte za euro 31. ožujka 2020., što je za 15,5 % niže od njegove prosječne razine u travnju 2018. U posljednjih deset godina dosljedno se bilježi suficit na tekućem i kapitalnom računu Mađarske. To je donekle pridonijelo smanjenju neto inozemnih obveza države, koje su ipak ostale vrlo velike.

Tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. dugoročne kamatne stope u Mađarskoj iznosile su prosječno 2,3 %, odnosno ostale su ispod referentne vrijednosti od 2,9 % za kriterij konvergencije kamatnih stopa. Dugoročne kamatne stope u Mađarskoj smanjuju se od 2010., a dvanaestomjesečne prosječne kamatne stope spustile su se s razine od 9 % na ispod 3 %.

Stvaranje okružja pogodnog za održivu konvergenciju u Mađarskoj zahtijeva gospodarske politike usmjerene na stabilnost i sveobuhvatne strukturne reforme. Što se tiče makroekonomskih neravnoteža, Europska komisija nije izabrala Mađarsku za dubinsko preispitivanje u svojem Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz 2020. Međutim, Mađarskoj bi koristile strukturne reforme usmjerene na poboljšanje kvalitete javnih institucija i javne uprave kao i provedba odgovarajućih politika na tržištu rada i proizvoda. Radi dodatnog jačanja povjerenja u financijski sustav, nacionalna nadležna tijela trebaju nastaviti poboljšavati svoje nadzorne prakse, među ostalim, slijedeći primjenjive preporuke relevantnih međunarodnih i europskih tijela i bliskom suradnjom s drugim nacionalnim nadzornim tijelima država članica EU‑a u okviru kolegija nadzornih tijela.

Mađarski zakon ne ispunjava sve zahtjeve za neovisnost središnje banke, zabranu monetarnog financiranja, zahtjeve glede jedinstvenog pisanja naziva valute euro i pravne integracije u Eurosustav. Mađarska je država članica EU‑a s odstupanjem i stoga mora poštovati sve zahtjeve za prilagodbu iz članka 131. Ugovora.


4.5. Poljska

U ožujku 2020. dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om u Poljskoj iznosila je 2,8 %, odnosno bila je znatno iznad referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena od 1,8 %. S obzirom na pandemiju koronavirusa (COVID‑19), postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ove stope tijekom sljedećih mjeseci. Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne, makrobonitetne i monetarne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19. U posljednjih deset godina ta je stopa fluktuirala u relativno širokom rasponu od −0,7 % do 4,1 %, a prosjek u tom razdoblju bio je umjeren te je iznosio 1,5 %. Što se tiče nadolazećeg razdoblja, postoji zabrinutost glede održivosti konvergencije inflacije u Poljskoj u duljem razdoblju. Proces dostizanja vjerojatno će dovesti do pozitivnih razlika inflacije u odnosu na europodručje, s obzirom na to da su BDP po stanovniku i razine cijena još uvijek znatno niži u Poljskoj nego u europodručju, osim ako to ne bude spriječeno aprecijacijom nominalnog tečaja. Da bi se spriječio rast prekomjernih cjenovnih pritisaka i makroekonomskih neravnoteža, proces dostizanja moraju poduprijeti odgovarajuće politike.

U Poljskoj su saldo proračuna opće države i dug bili u skladu s maastrichtskim kriterijima u 2019. Međutim, zbog pandemije bolesti COVID‑19 očekuje se znatno pogoršanje proračunske pozicije i znatno povećanje omjera duga u razdoblju od 2020. do 2021. Na Poljsku se od 2015. primjenjuje preventivni dio Pakta o stabilnosti i rastu. Kriterij deficita je od tada do 2019. zadovoljen, a omjer duga smanjio se. U Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. predviđa se snažno pogoršanje fiskalne pozicije u 2020. koje je rezultat zajedničkog učinka znatnog pogoršanja gospodarske aktivnosti i fiskalnih mjera poduzetih radi ublažavanja krize. Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019., koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19, upućuje na to da se Poljska suočila s niskim rizicima za fiskalnu održivost u srednjoročnom odnosno dugoročnom razdoblju. Ipak, potrebno je osigurati adekvatnost mirovinskog sustava i tako spriječiti znatno smanjenje omjera mirovina i plaća u srednjoročnom odnosno dugoročnom razdoblju. Neovisno o mjerama politike koje su poduzeta kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, razborita fiskalna politika ključna je za očuvanje učinkovitih javnih financija u budućnosti.

U dvogodišnjem referentnom razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. poljski zlot nije sudjelovao u ERM‑u II, već se njime trgovalo prema fleksibilnom tečajnom režimu. Tečaj poljskog zlota prema euru pokazivao je, prosječno, relativno visok stupanj kolebljivosti tijekom referentnog razdoblja. Tečaj je iznosio 4,5506 zlota za euro 31. ožujka 2020., što je za 8,5 % niže od njegove prosječne razine u travnju 2018. Saldo tekućeg i kapitalnog računa poboljšao se u posljednjih deset godina u Poljskoj, a neto inozemne obveze države i nadalje su vrlo velike, premda se smanjuju od 2017. i uglavnom sastoje od obveza s osnove neto izravnih ulaganja.

Tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. dugoročne kamatne stope u Poljskoj iznosile su prosječno 2,2 %, odnosno bile su ispod referentne vrijednosti od 2,9 % za kriterij konvergencije kamatnih stopa. Dugoročne kamatne stope u Poljskoj smanjuju se od 2010., a dvanaestomjesečne prosječne stope spustile su se s razine od približno 6 % na oko 2 %.

Stvaranje okružja pogodnog za održivu konvergenciju u Poljskoj zahtijeva gospodarske politike usmjerene na stabilnost, mjere politike za očuvanje financijske stabilnosti i ciljane strukturne reforme. Što se tiče makroekonomskih neravnoteža, Europska komisija nije izabrala Poljsku za dubinsko preispitivanje u svojem Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz 2020. Ključno je sačuvati sadašnju čvrstu financijsku poziciju bankarskog sektora da bi se održalo povjerenje inozemnih ulagača i osigurao njegov učinkovit doprinos gospodarskom rastu, koji bi trebale poduprijeti dobro ciljane strukturne reforme za smanjenje frikcija na tržištima rada, povećanje konkurentnosti na tržištima proizvoda i ubrzanje inovacija, privatizacije i modernizacije infrastrukture. Radi dodatnog jačanja povjerenja u financijski sustav, nacionalna nadležna tijela trebaju nastaviti poboljšavati svoje nadzorne prakse, među ostalim, slijedeći primjenjive preporuke relevantnih međunarodnih i europskih tijela i bliskom suradnjom s drugim nacionalnim nadzornim tijelima država članica EU‑a u okviru kolegija nadzornih tijela.

Poljski zakon ne ispunjava sve zahtjeve za neovisnost središnje banke, povjerljivost, zabranu monetarnog financiranja i pravnu integraciju u Eurosustav. Poljska je država članica EU‑a s odstupanjem i stoga mora poštovati sve zahtjeve za prilagodbu iz članka 131. Ugovora.


4.6. Rumunjska

U ožujku 2020. dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om u Rumunjskoj iznosila je 3,7 %, odnosno bila je znatno iznad referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena od 1,8 %. S obzirom na pandemiju koronavirusa (COVID‑19), postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ove stope tijekom sljedećih mjeseci. Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne, makrobonitetne i monetarne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19. U posljednjih deset godina ta je stopa fluktuirala u relativno širokom rasponu od −1,7 % do 7,8 %, a prosjek u tom razdoblju bio je visok te je iznosio 2,7 %. Što se tiče nadolazećeg razdoblja, postoji ozbiljna zabrinutost glede održivosti konvergencije inflacije u Rumunjskoj u duljem razdoblju. Proces dostizanja vjerojatno će dovesti do pozitivnih razlika inflacije u odnosu na europodručje, s obzirom na to da su BDP po stanovniku i razine cijena još uvijek znatno niži u Rumunjskoj nego u europodručju, osim ako to ne bude spriječeno aprecijacijom nominalnog tečaja. Da bi se spriječio rast prekomjernih cjenovnih pritisaka i makroekonomskih neravnoteža, proces dostizanja moraju poduprijeti odgovarajuće politike.

U Rumunjskoj je dug bio u skladu s maastrichtskim kriterijem, a njezin je deficit prelazio referentnu vrijednost od 3 % u 2019.; stoga je u travnju 2020. pokrenut postupak u slučaju prekomjernog deficita u skladu s kojim se od države zahtijeva da najkasnije do 2022. korigira svoj prekomjerni deficit. Na Rumunjsku se od lipnja 2017. primjenjuje postupak zbog znatnog odstupanja u okviru preventivnog dijela Pakta o stabilnosti i rastu, a od travnja 2020. postupak u slučaju prekomjernog deficita u okviru korektivnog dijela. Vlasti su u više navrata propustile poduzeti učinkovite mjere za ispravljanje znatnog odstupanja s putanje prilagodbe prema srednjoročnom proračunskom cilju; strukturni se saldo od 2016. pogoršao, po znatnoj i rastućoj razlici. Prema Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. predviđa se znatno pogoršanje proračunskog deficita te povećanje njegove razlike u odnosu na referentnu vrijednost od 3 % BDP‑a. Snažno pogoršanje ukupnog proračunskog salda i strukturnog salda potaknuto je znatnim pogoršanjem gospodarske aktivnosti i fiskalnim mjerama poduzetim radi ublažavanja krize izazvane pandemijom bolesti COVID‑19 te znatnim povećanjem starosnih mirovima koje je rezultat novog mirovinskog zakona donesenog u ljeto 2019. To također potiče trend rasta omjera duga. Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019., koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19, upućuje na to da postoje veliki rizici za održivost u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju, što je u velikoj mjeri posljedica pogoršanja prognoziranoga strukturnoga primarnog salda i rasta rashoda povezanih s dobi. Neovisno o mjerama politike koje su poduzeta kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, daljnje reforme u tim područjima potrebne su i znatne konsolidacijske mjere bit će neophodne kako bi se korigirala situacija prekomjernog deficita i očuvala održivosti javnih financija.

U dvogodišnjem referentnom razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. rumunjski leu nije sudjelovao u ERM‑u II, već se njime trgovalo prema fleksibilnom tečajnom režimu koji uključuje upravljani fluktuirajući tečaj valute. Tečaj rumunjskog leua prema euru pokazivao je, prosječno, nizak stupanj kolebljivosti tijekom referentnog razdoblja. Tečaj je iznosio 4,8283 leua za euro 31. ožujka 2020., što je za 3,7 % niže od njegove prosječne razine u travnju 2018. Saldo tekućeg i kapitalnog računa poboljšao se u posljednjih deset godina u Rumunjskoj, a neto inozemne obveze države smanjile su se, premda su i nadalje velike.

Tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. dugoročne kamatne stope u Rumunjskoj iznosile su prosječno 4,4 %, odnosno bile su iznad referentne vrijednosti od 2,9 % za kriterij konvergencije kamatnih stopa. Dugoročne kamatne stope u Rumunjskoj smanjuju se od 2010., a dvanaestomjesečne prosječne kamatne stope spustile su se s razine malo manje od 10 % na oko 4,5 %.

Stvaranje okružja pogodnog za održivu konvergenciju u Rumunjskoj zahtijeva gospodarske politike usmjerene na stabilnost i sveobuhvatne strukturne reforme. Što se tiče makroekonomskih neravnoteža, Europska komisija izabrala je Rumunjsku za dubinsko preispitivanje u svojem Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz 2020. koje će biti provedeno početkom 2020. Postoji dosta prostora i potrebne su mjere usmjerene na poboljšanje institucionalnoga i poslovnog okružja, poticanje ulaganja i konkurentnosti na tržištima proizvoda, smanjenje znatne neusklađenosti i manjka vještina, povećanje stope aktivnosti radne snage kako bi se smanjile napetosti na tržištu rada te poboljšanje kvalitete i učinkovitosti javne uprave i pravosudnog sustava, posebice nakon što je poništen napredak ostvaren u važnim područjima poput borbe protiv korupcije. Znatne napore treba učiniti i da Rumunjska poboljša apsorpciju sredstava iz EU‑a. Radi dodatnog jačanja povjerenja u financijski sustav, nacionalna nadležna tijela trebaju nastaviti poboljšavati svoje nadzorne prakse, među ostalim, slijedeći primjenjive preporuke relevantnih međunarodnih i europskih tijela i bliskom suradnjom s drugim nacionalnim nadzornim tijelima država članica EU‑a u okviru kolegija nadzornih tijela.

Rumunjski zakon ne ispunjava sve zahtjeve za neovisnost središnje banke, zabranu monetarnog financiranja i pravnu integraciju u Eurosustav. Rumunjska je država članica EU‑a s odstupanjem i stoga mora poštovati sve zahtjeve za prilagodbu iz članka 131. Ugovora.


4.7. Švedska

U ožujku 2020. dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om u Švedskoj iznosila je 1,6 %, odnosno bila je ispod referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena od 1,8 %. S obzirom na pandemiju koronavirusa (COVID‑19), postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ove stope tijekom sljedećih mjeseci. Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne, makrobonitetne i monetarne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19. U posljednjih deset godina ta je stopa fluktuirala u relativno uskom rasponu od 0,2 % do 2,1 %, a prosjek u tom razdoblju bio je nizak te je iznosio 1,2 %. Švedski BDP po stanovniku već premašuje razinu europodručja. Što se tiče nadolazećeg razdoblja, monetarna politika i institucionalni okvir usmjeren na stabilnost trebaju nastaviti podupirati ostvarivanje stabilnosti cijena u Švedskoj.

U Švedskoj su saldo proračuna opće države i dug bili u skladu s maastrichtskim kriterijima u 2019., ali se očekuje da će se znatno pogoršati u 2020. zbog pandemije bolesti COVID‑19. Švedska nije bila obuhvaćena postupkom u slučaju prekomjernog deficita od 1998. do 2019. Prema Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. predviđa se znatno pogoršanje proračunskog salda u Švedskoj u 2020. i deficit od 5,6 % BDP‑a zbog makroekonomskih učinaka prouzročenih pandemijom bolesti COVID‑19 i povezanih mjera fiskalne politike. Očekuje se da će se deficit vratiti na razinu ispod referentne vrijednosti od 3 % u 2021. Također, očekuje se znatno povećanje omjera duga i BDP‑a, ali i da će ostati ispod referentne vrijednosti od 60 %. Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019., koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19, upućuje na to da se Švedska suočila s niskim rizicima u srednjoročnom odnosno dugoročnom razdoblju zbog njezine još uvijek niske razine duga. Neovisno o mjerama politike koje su poduzete kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, nastavak usklađenosti sa srednjoročnim ciljem u nadolazećim godinama osigurao bi daljnje poboljšavanje rezultata učinkovitosti javnih financija.

U dvogodišnjem referentnom razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. švedska kruna nije sudjelovala u ERM‑u II, već se njome trgovalo prema fleksibilnom tečajnom režimu. Tečaj švedske krune prema euru pokazivao je, prosječno, relativno visok stupanj kolebljivosti tijekom referentnog razdoblja, nakon općenitog trenda deprecijacije. Tečaj je iznosio 11,0613 krune za euro 31. ožujka 2020., što je za 6,6 % niže od njegove prosječne razine u travnju 2018. U posljednjih deset godina Švedska je ostvarila velik suficit na tekućem računu, a njezino neto stanje međunarodnih ulaganja pozitivno je od 2015.

Tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. dugoročne kamatne stope u Švedskoj iznosile su prosječno −0,1 %, odnosno ostale su znatno ispod referentne vrijednosti od 2,9 % za kriterij konvergencije kamatnih stopa. Dugoročne kamatne stope u Švedskoj smanjuju se od 2010., a dvanaestomjesečne prosječne kamatne stope spustile su se s razine iznad 3 % na oko 0 %.

Za održavanje okružja koje pogoduje održivoj konvergenciji u Švedskoj potrebno je nastaviti s gospodarskim politikama usmjerenima na stabilnost, ciljanim strukturnim reformama i mjerama za očuvanje financijske stabilnosti. Što se tiče makroekonomskih neravnoteža, Europska komisija zaključila je u svojem Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz 2020. da u Švedskoj još uvijek postoje makroekonomske neravnoteže. U takvom su okružju potrebni daljnji koraci za rješavanje rizika za makroekonomsku stabilnost koji proizlaze iz dosad najviših cijena stambenih nekretnina i s tim povezane visoke razine zaduženosti kućanstava. Radi dodatnog jačanja povjerenja u financijski sustav, nacionalna nadležna tijela trebaju nastaviti poboljšavati svoje nadzorne prakse, među ostalim, slijedeći primjenjive preporuke relevantnih međunarodnih i europskih tijela i bliskom suradnjom s drugim nacionalnim nadzornim tijelima država članica EU‑a u okviru kolegija nadzornih tijela.

Švedski zakon ne ispunjava sve zahtjeve za neovisnost središnje banke, zabranu monetarnog financiranja i pravnu integraciju u Eurosustav. Švedska je država članica EU‑a s odstupanjem i stoga mora poštovati sve zahtjeve za prilagodbu iz članka 131. Ugovora. U skladu s Ugovorom, Švedska je obvezna donositi nacionalne zakone s ciljem integracije u Eurosustav od 1. lipnja 1998. Švedske vlasti još nisu poduzele zakonodavne korake kako bi otklonile neusklađenosti opisane u ovom i prethodnim izvješćima.


5. Razmatranje ekonomske konvergencije u pojedinim zemljama

5.1. Bugarska (nije uključeno)


5.2. Češka (nije uključeno)


5.3. Hrvatska

5.3.1. Cjenovna kretanja

U ožujku 2020. dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om u Hrvatskoj iznosila je 0,9 %, odnosno bila je znatno ispod referentne vrijednosti za kriterij stabilnosti cijena od 1,8 % (vidi Grafikon 5.3.1.). S obzirom na pandemiju koronavirusa (COVID‑19), postoji visoka razina neizvjesnosti glede kretanja ove stope tijekom sljedećih mjeseci.

Dvanaestomjesečna prosječna stopa inflacije mjerena HIPC‑om fluktuirala je u relativno širokom rasponu od –0,8 % do 4,0 % u posljednjih deset godina, a prosjek u tom razdoblju bio je nizak te je iznosio 1,2 %. Zbog porasta cijena energije i prehrambenih proizvoda prosječna je inflacija porasla u razdoblju od 2010. do 2013., a potom je pala na vrlo nisku razinu u 2014. te postala negativna u 2015. i 2016. uglavnom zahvaljujući nižim cijenama sirovina i potisnutim domaćim cjenovnim pritiscima. Inflacija je ponovo postala pozitivna u 2017., uglavnom potaknuta kretanjima cijena prehrambenih proizvoda te oporavkom domaće potražnje (vidi Tablicu 5.3.1.). Ukupna je inflacija dodatno porasla u 2018. zbog ubrzanog rasta cijena energije, dok je rast plaća ostvaren unatoč ograničavanju rasta plaća na tržištu rada i u javnom sektoru. U skladu s tim, nakon četverogodišnjeg smanjenja u 2018. zabilježen je pozitivan rast jediničnih troškova rada, premda je on i nadalje bio umjeren. Stopa nezaposlenosti, koja je snažno porasla tijekom recesije, smanjuje se od 2013. i zabilježila je dosad najnižu razinu. U 2019. inflacija se smanjila na 0,8 % u usporedbi s 1,6 % u 2018. zbog znatnog smanjenja poreza na dodanu vrijednost (PDV) na odabrane neprerađene prehrambene proizvode i umjerene inflacije cijena energije.

U prvom tromjesečju 2020. prosječna godišnja stopa inflacije mjerena HIPC‑om iznosila je 1,2 %. Ta stopa inflacije uglavnom je odražavala doprinose cijena usluga i prehrambenih proizvoda, uključujući bazni učinak smanjenja PDV‑a u 2019., dok je inflacija cijena energije i industrijskih proizvoda bez energije ostala mala.

Nacionalna su tijela poduzela važne mjere fiskalne politike i monetarne politike kako bi neutralizirala gospodarsku štetu izazvanu pandemijom bolesti COVID‑19. Vladine mjere uključuju shemu isplate minimalnih plaća, porezne olakšice ili odgode, subvencioniranje kamate i kreditne linije posredstvom Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR). K tome, Hrvatska narodna banka prvi je put počela kupovati državne vrijednosne papire na sekundarnom tržištu.

Odabiri politike imali su važnu ulogu u određivanju dinamike inflacije u Hrvatskoj u proteklom desetljeću, poglavito usmjerenost monetarne politike na stabilnost cijena. Cilj Hrvatske narodne banke jest ostvariti stabilnost cijena preko režima čvrsto upravljanoga fluktuirajućeg tečaja u odnosu na euro. Tijekom razdoblja gospodarskog pada Hrvatska narodna banka ukinula je, preokrenula ili ublažila nekoliko administrativnih i bonitetnih mjera koje je prethodne uvela radi obuzdavanja rastućih financijskih i makroekonomskih neravnoteža. Usto, vlada je u 2017. uvela niz programa kredita za poticanje rasta. Ipak, rast domaćih kredita privatnom sektoru zabilježio je tek postupan oporavak, uglavnom potaknut nenamjenskim gotovinskim kreditima stanovništvu. S ciljem promicanja upotrebe kune u bankovnom sustavu, Hrvatska narodna banka uvela je u 2016. dugoročne strukturne repo operacije koje bankama omogućavaju da povećaju kreditiranje u domaćoj valuti uz povoljnije financijske uvjete. Prva je aukcija u razdoblju od prosinca 2018. održana u ožujku 2020. radi davanja podrške gospodarskom rastu u uvjetima povećanih vanjskih neizvjesnosti i izbijanja pandemije koronavirusa. U skladu s tim ciljem Hrvatska narodna banka također je osigurala likvidnost održavanjem redovitih tjednih operacija.

Očekuje se da će inflacija ostati na niskim razinama u sljedećim godinama. Međutim, u sadašnjim iznimnim okolnostima, prognoze su podložne neuobičajenoj razini neizvjesnosti. Postoje zabrinutosti glede održivosti konvergencije inflacije u duljem razdoblju u Hrvatskoj. Prema Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. prosječna godišnja stopa inflacije mjerene HIPC‑om smanjit će se na 0,4 % u 2020. i zatim se blago povećati na 0,9 % u 2021. Zbog izbijanja bolesti COVID‑19, ravnoteža između pritisaka na smanjenje inflacije (povezanih sa slabijom potražnjom) i pritisaka na rast povezanih s poremećajima u ponudi (posebice cijena prehrambenih proizvoda koje imaju znatan ponder u košarici za izračun HIPC‑a) obilježena je znatnom neizvjesnošću. Također, deflacijske pritiske u 2020. podupire snažan pad cijena nafte. Rizici za inflacijske izglede uglavnom su uravnoteženi. Osim neizvjesnosti povezane s globalnim gospodarstvom i cijenama sirovina, pozitivni rizici uglavnom se odnose na brži od očekivanog oporavak od gospodarskog pada prouzročenog pandemijom bolesti COVID‑19, dok dugotrajniji gospodarski pad predstavlja znatan negativan rizik za inflacijske izglede. Gledano dalje unaprijed, proces dostizanja vjerojatno će dovesti do pozitivnih razlika inflacije u odnosu na europodručje, s obzirom na to da su BDP po stanovniku i razine cijena još uvijek znatno niži u Hrvatskoj nego u europodručju. Da bi se spriječio rast prekomjernih cjenovnih pritisaka i makroekonomskih neravnoteža, proces dostizanja moraju poduprijeti odgovarajuće politike.

Stvaranje okružja pogodnog za održivu konvergenciju u Hrvatskoj zahtijeva gospodarske politike usmjerene na stabilnost i sveobuhvatne strukturne reforme. S obzirom na to da je prostor za djelovanje monetarne politike ograničen zbog režima čvrsto upravljanoga fluktuirajućeg tečaja i visokog stupnja euroizacije, nužno je da druga područja politike osiguraju gospodarstvu potrebna sredstva za sprječavanje šokova koji su specifični za Hrvatsku kako bi se osigurala korekcija makroekonomskih neravnoteža i spriječilo njihovo ponovno nastajanje u budućnosti. Preciznije rečeno, strukturne reforme potrebne su za povećanje ukupne produktivnosti i potencijalnog rasta gospodarstva. Posebice, treba ojačati nacionalne politike usmjerene na povećanje konkurentnosti gospodarstva. Prioritet treba imati poboljšanje kvalitete institucionalnoga i poslovnoga okružja, uključujući povećanje konkurentnosti na tržištima proizvoda. Osim toga, neophodno je poboljšati učinkovitost javne uprave i pravosudnog sustava. Sveukupno gledano, politike trebaju biti usmjerene na davanje podrške inovacijama i ulaganjima u nove tehnologije, što je također s ciljem smanjenja visoke ovisnosti države o turizmu. Modernizacija infrastrukture zemlje (poglavito njezine željezničke mreže) povećala bi potencijalnu proizvodnju i pridonijela učinkovitijoj raspodjeli resursa. U tom kontekstu bit će iznimno važno osigurati učinkovitu apsorpciju sredstava iz EU‑a. Također treba provesti mjere za smanjenje neusklađenosti na tržištu rada, povećanje kvantitete i kvalitete radne snage, povećanje niske stope participacije te usklađivanje obrazovnog sustava s potrebama tržišta. Također je ključno ostvariti dovoljnu fleksibilnost plaća. Što se tiče makroekonomskih neravnoteža, Europska komisija izabrala je Hrvatsku za dubinsko preispitivanje u svojem Izvješću o mehanizmu upozoravanja iz 2020. te je zaključila da u Hrvatskoj postoje makroekonomske neravnoteže.

Politike financijskog sektora trebaju biti usmjerene na očuvanje financijske stabilnosti i osiguranje da financijski sektor pruži učinkovit doprinos održivom gospodarskom rastu. Hrvatski bankarski sektor od kraja 2019. pokazuje zdravu poziciju kapitala i dostatnu likvidnost. Profitabilnost bankovnog sustava ostala je relativno visoka tijekom posljednjih godina, a udio neprihodonosnih kredita, iako još uvijek povišen, smanjuje se. Omjer duga privatnog sektora i BDP‑a smanjuje se, ali i nadalje je velik. Sudski postupci koji su u tijeku i odnose se na kredite nominirane u švicarskim francima ili vezane uz švicarski franak, uključujući one koji su već dospjeli, naglašavaju potrebu za predvidljivijim pravnim sustavom. Hrvatska je 27. svibnja 2019. podnijela zahtjev za uspostavu bliske suradnje između Hrvatske narodne banke i Europske središnje banke. ESB će odluku o bliskoj suradnji donijeti na temelju sveobuhvatne procjene pet hrvatskih banaka i pravne ocjene. Radi dodatnog jačanja povjerenja u financijski sustav, nacionalna nadležna tijela trebaju nastaviti poboljšavati svoje nadzorne prakse, među ostalim, slijedeći primjenjive preporuke relevantnih međunarodnih i europskih tijela i bliskom suradnjom s drugim nacionalnim nadzornim tijelima država članica EU‑a u okviru kolegija nadzornih tijela.

5.3.2. Fiskalna kretanja

U Hrvatskoj je saldo proračuna opće države bio u skladu s maastrichtskim kriterijem, a dug je prelazio referentnu vrijednost u 2019. U proračunskom saldu opće države u referentnoj godini 2019. zabilježen je mali suficit od 0,4 % BDP‑a, čime je u potpunosti zadovoljen kriterij referentne vrijednosti deficita od 3 %. Omjer bruto duga opće države i BDP‑a bio je 73,2 %, odnosno iznad referentne vrijednosti od 60 % (vidi Tablicu 5.3.2.), ali smanjivao se u skladu s referentnom vrijednošću smanjenja duga. U usporedbi s prethodnom godinom, proračunski suficit blago je porastao, za 0,2 postotna boda BDP‑a, a omjer duga smanjio se za 1,5 postotnih bodova BDP‑a. Glede ostalih fiskalnih činitelja, omjer deficita nije premašio omjer javnih ulaganja i BDP‑a u 2019.

Na Hrvatsku se od 2017. primjenjuje preventivni dio Pakta o stabilnosti i rastu. Nakon što je Hrvatska pristupila EU‑u u lipnju 2013. i uzimajući u obzir razinu deficita u 2013. te planirani deficit u 2014. – a oba su prelazila referentnu vrijednost deficita od 3 % – Vijeće ECOFIN odlučilo je u siječnju 2014. pokrenuti postupak u slučaju prekomjernog deficita, a rok za ispravljanje prekomjernog deficita bila je 2016. Postupak u slučaju prekomjernog deficita ukinut je u lipnju 2017. Kriterij deficita od tada do 2019. u potpunosti je zadovoljen, a Hrvatska je usklađena s odredbama preventivnog dijela Pakta o stabilnosti i rastu.

Strukturni i ciklički činitelji bili su pokretači smanjenja omjera deficita u razdoblju od 2015. do 2019. Nominalni se proračunski deficit zamjetljivo popravio s prosječnih 6,1 % BDP‑a u razdoblju od 2010. do 2014. na prosječnih 0,6 % u razdoblju od 2015. do 2019. To je bilo potaknuto velikom strukturnom prilagodbom, pri čemu se prosječan strukturni deficit smanjio s 4,9 % BDP‑a na 1,1 % BDP‑a između ta dva razdoblja. Ublažavanje makroekonomskih uvjeta također je znatno pridonijelo poboljšanju nominalnoga proračunskog salda.

Omjer duga i BDP‑a, koji je trenutačno iznad referentne vrijednosti od 60 %, smanjivao se od 2015. do 2019. Omjer duga rastao je brzo i kontinuirano, s 48,7 % BDP‑a u 2009. na najvišu razinu od 84,7 % BDP‑a u 2014. Omjer duga smanjivao se od 2015. do 2019., ponajviše odražavajući primarne suficite kao i određena povoljna usklađivanja deficita i duga (koja proizlaze iz upotrebe postojećih resursa). Od 2017. i povoljna razlika između kamatnih stopa i stopa rasta pridonijela je smanjenju omjera duga. Glede drugih obveza države, zabilježen je rast stanja obveza po komercijalnim kreditima i predujmovima, posebice u zdravstvenom sustavu.

Iako je Hrvatska donekle zaštićena od kamatnih šokova, njezin fiskalni saldo bio bi osjetljiv na potencijalna tečajna kretanja. Udio državnog duga s kratkoročnim dospijećem je nizak (4,6 % u 2019. – vidi Tablicu 5.3.2.). Uzimajući u obzir činjenicu da je srednjoročni i dugoročni dug u potpunosti ugovoren s nepromjenjivim kamatnim stopama, fiskalni saldo relativno je neosjetljiv na promjene kamatnih stopa. Ipak, velik udio javnog duga nominiran je u stranim valutama (71,6 % u 2019.), i to uglavnom u euru (99,7 % ukupnog duga nominiranog u stranim valutama). Uzimajući u obzir udio državnog duga u BDP‑u, to upućuje na to da je fiskalni saldo vrlo osjetljiv na tečajne promjene. Međutim, velika osjetljivost fiskalnog salda na promjene tečaja kune u odnosu na euro smanjena je režimom čvrsto upravljanoga fluktuirajućeg tečaja koji primjenjuje Hrvatska narodna banka (radi smanjenja kolebljivosti tečaja u odnosu na euro). Osim toga, porastao je udio državnog duga izdan u kunama, vidi Tablicu 5.3.2.

Zbog pandemije bolesti COVID‑19 u Ekonomskoj prognozi Europske komisije u proljeće 2020. predviđa se zamjetljivo pogoršanje proračunskog salda i znatno povećanje omjera duga. Prema najnovijoj prognozi Europske komisije očekuje se da će se ukupni saldo privremeno pogoršati i zabilježiti deficit od 7,1 % BDP‑a u 2020. Snažno pogoršanje salda državnog proračuna rezultat je znatnog pogoršanja gospodarske aktivnosti i fiskalnih mjera poduzetih radi ublažavanja krize. Očekuje se da će se nominalni deficit vratiti na razinu ispod referentne vrijednosti od 3 % u 2021. U razdoblju od 2020. do 2021. očekuje se da će strukturni deficit biti iznad srednjoročnog cilja od 1 % BDP‑a.[155] Ipak, u kontekstu pandemije bolesti COVID‑19, opća klauzula o odstupanju predviđa da „u razdobljima ozbiljnog gospodarskog pada na europodručju ili u Uniji u cjelini, državama članicama može se dopustiti privremeno odstupanje od kretanja prilagodbe prema srednjoročnom proračunskom cilju ..., pod uvjetom da se time srednjoročno ne ugrozi fiskalna održivost”.[156] Europska komisija prognozira da će omjer duga zbog znatnog rasta od oko 15 postotnih bodova BDP‑a u 2020., nakon čega će uslijediti zamjetljivo smanjenje u 2021., dosegnuti 83,4 % BDP‑a, tj. biti blizu svojoj najvišoj razini iz 2014. Srednjoročna strategija fiskalne politike u Hrvatskoj, prikazana u ažuriranom Programu konvergencije iz 2020., prognozira da će kretanja nominalnog i strukturnog deficita biti vrlo blizu onima iz Ekonomske prognoze Europske komisije u proljeće 2020.

Hrvatska je poboljšala svoj fiskalni okvir, a daljnji je napredak i nadalje potreban. Hrvatski je sabor u prosincu 2018. donio Zakon o fiskalnoj odgovornosti radi jačanja Povjerenstva za fiskalnu politiku (u smislu njegove nadležnosti i organizacije) i brojčanih fiskalnih pravila. Novi je okvir usklađen s fiskalnim pravilima EU‑a. Međutim, Povjerenstvo još ne funkcionira u potpunosti. Očekuje se da će donošenje novog Zakona o proračunu uvesti poboljšanja u kratkoročno i srednjoročno proračunsko planiranje na razini središnje i lokalne države.

Izvješće Europske komisije o održivosti duga za 2019., koje je objavljeno prije pandemije bolesti COVID‑19, upućuje na to da se Hrvatska suočila s niskim rizikom za održivost duga, ali i da je potrebno osigurati adekvatnost mirovinskog sustava. U Izvješću o održivosti duga za 2019. predviđeni su niski srednjoročni fiskalni rizici zahvaljujući povoljnoj početnoj fiskalnoj poziciji.[157] Rizik u Hrvatskoj naizgled je bio nizak i u dugoročnom razdoblju[158], ponajviše zahvaljujući tome što su projekcije upućivale na smanjenje potrošnje povezane s dobi, posebice potrošnje povezane sa starosnim mirovinama. Doista, prema Izvješću o starenju za 2018. koje je pripremila Radna skupina za starenje stanovništva (engl. Ageing Working Group, AWG) Odbora za ekonomsku politiku EU‑a[159] činilo se vjerojatno da će Hrvatska do 2070. ostvariti smanjenje javnih rashoda povezanih s dobi u iznosu od 3,4 postotna boda BDP‑a u referentnom scenariju AWG‑a, s razine od 20,7 % BDP‑a u 2016., i u iznosu od 1,8 postotnih bodova BDP‑a u rizičnom scenariju AWG‑a.[160] To je uglavnom bilo posljedica znatnih ušteda na bruto mirovinama, za koje je predviđen pad s 10,6 % BDP‑a na 6,8 % BDP‑a u razdoblju od 2016. do 2070., zbog vrlo snažnog smanjenja omjera mirovina i plaća[161]. Nedavna reforma mirovinskog sustava mogla je ublažiti smanjenje omjera mirovina i plaća povećanjem starosne granice za umirovljenje i penalizacijom prijevremenog umirovljenja. Međutim, odustalo se od ključnih elemenata te reforme. Neadekvatnost mirovinskog sustava mogla bi dovesti do socijalnih plaćanja radi potpore starijem stanovništvu i tako pogoršati dugoročnu fiskalnu održivost.

Što se tiče nadolazećeg razdoblja, i neovisno o mjerama politike koje su poduzete kao odgovor na pandemiju bolesti COVID‑19, razborita i vjerodostojna fiskalna politika i daljnje fiskalne strukturne reforme potrebne su u javnim financijama kako bi se osigurala silazna putanja duga. Dosljedna i razborita fiskalna politika osigurat će da Hrvatska nastavi ispunjavati zahtjeve iz Pakta o stabilnosti i rastu i nastavi održavati zaštitne slojeve kako bi umanjila negativne šokove. Fiskalna politika usmjerena na povećanje učinkovitosti javne potrošnje – posebice s obzirom na javnu upravu – također bi trebala stvoriti prostor za politike koje više podupiru rast. Također, kako bi se osigurala silazna putanja duga, zakonodavstvo o fiskalnoj odgovornosti treba provoditi. Daljnji napori za poboljšanje okvira upravljanja poduzećima u državnom vlasništvu potrebni su kako bi se dodatno smanjile vladine potencijalne obveze.

5.3.3. Tečajna kretanja

U dvogodišnjem referentnom razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. hrvatska kuna nije sudjelovala u ERM‑u II, već se njome trgovalo prema tečajnom režimu koji uključuje čvrsto upravljani fluktuirajući tečaj valute. Hrvatska kuna bila je stabilna tijekom referentnog razdoblja, a njome se trgovalo po tečaju blizu njezina prosječnog tečaja u travnju 2018. od 7,4209 kuna za euro, koji se upotrebljava kao referentna vrijednost u ogledne svrhe, s obzirom na to da ne postoji središnji paritet u mehanizmu ERM II (vidi Grafikon 5.3.3.). Tečaj je iznosio 7,6255 kuna za euro 31. ožujka 2020., što je za 2,8 % niže od njegove prosječne razine u travnju 2018. U referentnom razdoblju maksimalno odstupanje prema gore u odnosu na referentnu vrijednost bilo je 0,6 %, dok je maksimalno odstupanje prema dolje iznosilo 2,8 %. U posljednjih deset godina tečaj hrvatske kune prema euru deprecirao je za 5,0 %. Hrvatske su vlasti 4. srpnja 2019. izrazile namjeru traženja uključenja hrvatske kune u ERM II i najavile akcijski plan u kojem su detaljno navedene reforme koje država namjerava provesti prije sudjelovanja u ERM‑u II. Ministri financija država europodručja i Danske, ESB i predstavnik guvernera Danmarks Nationalbank pozdravili su 8. srpnja 2019. namjeru hrvatskih vlasti da provedu potrebne elemente za uspješno sudjelovanje u ERM‑u II. Hrvatska je preuzela niz obveza iz područja politike koje su vrlo važne za nesmetan prelazak i sudjelovanje u ERM‑u II. Osim na nadzor banaka, te se obveze odnose na makrobonitetni okvir države, njezin okvir za sprječavanje pranja novca, prikupljanje, sastavljanje i diseminaciju statističkih podataka, upravljanje javnim sektorom i smanjenje financijskog i administrativnog opterećenja. ESB i Europska komisija prate djelotvornost provedbe tih obveza, djelujući u skladu sa svojim nadležnostima kao što je predviđeno Ugovorima i sekundarnim zakonodavstvom.

Tečaj hrvatske kune prema euru pokazivao je, prosječno, vrlo nizak stupanj kolebljivosti tijekom referentnog razdoblja. To je odražavalo strategiju Hrvatske narodne banke da ograniči tečajne fluktuacije povremenim intervencijama na deviznom tržištu. U referentnom je razdoblju Hrvatska narodna banka provela šest deviznih intervencija prodajom domaće valute za euro te je također intervenirala pet puta na deviznom tržištu prodajom eura kako bi poduprla kunu. Cilj je bio smanjiti aprecijacijske pritiske koje su prouzročile dobre turističke sezone i poboljšana makroekonomska ostvarenja te spriječiti povećanu kolebljivost nakon pogoršanja krize povezane s pandemijom koronavirusa (COVID‑19). U referentnom razdoblju razlika između kratkoročnih kamatnih stopa i tromjesečnog EURIBOR‑a ostala je uglavnom stabilna na niskoj razini.

Realni efektivni tečaj hrvatske kune malo je deprecirao tijekom posljednjih deset godina (vidi Grafikon 5.3.4.). Ipak, ovaj pokazatelj valja tumačiti s oprezom jer je tijekom tog razdoblja Hrvatska bila podvrgnuta procesu ekonomske konvergencije, što otežava bilo koju povijesnu procjenu kretanja realnog tečaja.

Saldo tekućeg i kapitalnog računa poboljšao se u posljednjih deset godina u Hrvatskoj, a neto inozemne obveze države smanjile su se, premda su i nadalje vrlo velike (vidi Tablicu 5.3.3.). Od 2014. saldo na tekućem i kapitalnom računu bilježio je suficit, koji je dosegnuo 3,3 % BDP‑a u 2018. i 4,5 % BDP‑a u 2019. Ova kretanja ponajprije odražavaju izdašne prihode od turizma, koji su više nego nadoknadili rast deficita u robnoj razmjeni. Bruto inozemni dug dosegnuo je najvišu razinu od 113,5 % BDP‑a u 2014., a nakon toga se postojano smanjivao i pao na 76,0 % BDP‑a u 2019. Istodobno se neto stanje međunarodnih ulaganja, koje se znatno pogoršalo, na –95,4 % BDP‑a u 2010., poboljšalo i dosegnulo –51,0 % u 2019. Ipak, neto inozemne obveze Hrvatske i nadalje su vrlo visoke. Stoga su fiskalne i strukturne politike i nadalje važne za podupiranje vanjske održivosti i konkurentnosti gospodarstva.

Hrvatsko gospodarstvo dobro je integrirano s europodručjem preko trgovinskih poveznica. U 2019. izvoz robe i usluga u europodručje iznosio je 55,1 % ukupnog izvoza, dok je odgovarajući udio uvoza bio veći, 58,5 %. Udio europodručja u stanju izravnih ulaganja u Hrvatsku iznosio je 68,8 % u 2019., a udio u stanju obveza s osnove portfeljnih ulaganja u Hrvatsku iznosio je 53,0 %. Udio hrvatske inozemne imovine s osnove portfeljnih ulaganja u europodručje dosegnuo je 42,2 % u 2019.

5.3.4. Kretanja dugoročnih kamatnih stopa

Tijekom referentnog razdoblja od travnja 2019. do ožujka 2020. dugoročne kamatne stope u Hrvatskoj iznosile su prosječno 0,9 %, odnosno ostale su znatno ispod referentne vrijednosti od 2,9 % za kriterij konvergencije kamatnih stopa (vidi Grafikon 5.3.5.).

Dugoročne kamatne stope u Hrvatskoj iznosile su 1,0 % krajem referentnog razdoblja, nakon što su se kontinuirano smanjivale od 2010., kada su prosječne stope bile malo niže od 7,0 %. U posljednjih deset godina trend pada dugoročnih kamatnih stopa u Hrvatskoj bio je prekinut u samo tri razdoblja znatnog porasta. Prva epizoda dogodila se u drugom polugodištu 2011., a bila je posljedica neizvjesnosti glede učinka krize državnog duga u europodručju i očekivanog usporavanja globalnoga gospodarskog oporavka na Hrvatsku. U to su vrijeme premije osiguranja od kreditnog rizika za hrvatski dugoročni dug udvostručene u nekoliko mjeseci, što je potvrđivalo povećanu percepciju rizika ulagača, koja je trajala do početka 2012. Druge dvije epizode porasta kamatnih stopa dogodile su se 2013. i sredinom 2015. Za razliku od rasta u 2011., domaći činitelji imali su važnu ulogu u porastu dugoročnih kamatnih stopa u obje epizode. Porast dugoročnih kamatnih stopa u 2013. bio je praćen smanjenjem rejtinga hrvatskoga državnog duga na razinu ispod investicijskog rejtinga i porastom premije osiguranja od kreditnog rizika. Porast premija rizika na prinose na hrvatske dugoročne obveznice u 2015. bio je potaknut usporavanjem gospodarstva i percipiranom političkom neizvjesnošću te očekivanim povećanjem troškova banaka nakon konverzije kredita nominiranih u švicarskim francima u euro. Dugoročne kamatne stope u Hrvatskoj postojano se smanjuju od 2015., u 2019. i intenzivnijim tempom, a u ožujku 2020. iznosile su 1,0 %, što je 40 baznih bodova više nego u veljači 2020. Trend smanjenja dugoročnih kamatnih stopa u razdoblju od kraja posljednjega promatranog razdoblja, odnosno od svibnja 2018., može se pripisati kombinaciji domaćih činitelja – kao što su akomodativna monetarna politika, niži fiskalni rizici i poboljšani gospodarski izgledi – i pritiscima na smanjenje koji su proizlazili iz globalnih kretanja kamatnih stopa. Hrvatska narodna banka od ožujka 2020. provodi program kupnje državnih obveznica kako bi ublažila povećanu kolebljivost na tržištu državnih vrijednosnih papira potaknutu pandemijom bolesti COVID‑19. Premije osiguranja od kreditnog rizika, koje održavaju percepcije ulagača glede hrvatskog rizika države, znatno su smanjene na početku 2020. i iznosile su oko 80 baznih bodova u ožujku 2020. U prvoj polovini 2019. dvije od tri glavne međunarodne agencije za dodjelu rejtinga povećale su rejting države na razinu investicijskog rejtinga prvi put u nekoliko godina.

Razlika između dugoročnih kamatnih stopa u Hrvatskoj u odnosu na europodručje smanjuje se polako od sredine 2018., a u ožujku 2020. iznosila je 0,8 postotnih bodova. Tijekom razdoblja od 2010. do sredine 2016. razlika između dugoročnih kamatnih stopa fluktuirala je između 160 i 340 baznih bodova, što je odražavalo percepcije ulagača glede preostalih slabosti, unatoč tome što je inflacija povremeno bila niža nego u europodručju. Od ljeta 2016. gospodarski oporavak, akomodativna monetarna politika i znatna fiskalna konsolidacija odražavaju se u postupnoj, ali postojanoj konvergenciji dugoročnih kamatnih stopa u Hrvatskoj prema razinama u europodručju. Razlika se smanjila s 310 baznih bodova u srpnju 2016. na 80 baznih bodova u ožujku 2020.

Tržišta kapitala u Hrvatskoj manja su i znatno su manje razvijena od onih u europodručju (vidi Tablicu 5.3.4.), pa ipak su među najrazvijenijima u zemljama u Srednjoj i Istočnoj Europi. Hrvatskim financijskim sustavom još dominiraju banke u stranom vlasništvu (oko 90 % ukupne imovine bankarskog sektora), ali nebankovne institucije također imaju sve važniju ulogu u financijskom posredovanju. Posebice, na osiguravajuća društva i, od početka reforme mirovinskog sustava u 2002., mirovinske fondove odnosi se oko 18 % ukupne imovine financijskog sektora. Kapitalizacija dioničkog tržišta kao udio u BDP‑u veća je nego u mnogim usporedivim zemljama u regiji, a iznosila je 37,5 % u 2019. Sveukupno gledano, razina financijskog posredovanja i nadalje je znatno niža nego u europodručju, ali je u skladu s onom u usporedivim zemljama u regiji. Udio kredita monetarnih financijskih institucija privatnim rezidentima u BDP‑u smanjuje se od 2011., pa je u 2019. pao na 55,4 %. Do veljače 2020. krediti domaćem privatnom sektoru – poglavito kućanstvima – iznosili su 51 %, pri čemu je prilično velik, ali s vremenom i sve manji, postotak kredita i nadalje bio nominiran u stranim valutama. Tržište duga poduzeća i nadalje je relativno slabo razvijeno. Udio dužničkih vrijednosnih papira financijskih i nefinancijskih institucija kao postotak BDP‑a ostao je vrlo nizak, 0,4 % odnosno 4,2 % na kraju 2019. Tijekom posljednjih pet godina hrvatski bankarski sektor znatno se manje koristio sredstvima banaka europodručja. Potraživanja monetarnih financijskih institucija europodručja od rezidentnih monetarnih financijskih institucija smanjila su se s godišnjeg prosjeka od 17 % BDP‑a od 2010. do 2014. na 4,7 % BDP‑a u razdoblju od 2015. do 2019.


Statističke tablice i grafikoni (dostupno samo na engleskom jeziku)

Hrvatska


6. Statistička metodologija pokazatelja konvergencije (nije uključeno)


7. Ispitivanje usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s Ugovorima

Sljedeće ocjene država izvješćuju samo o onim odredbama nacionalnog zakonodavstva koje je ESB smatrao problematičnima sa stajališta njihove usklađenosti s odredbama o neovisnosti nacionalnih središnjih banaka u Ugovoru (članak 130.) i Statutu (članak 7. i članak 14. stavak 14.2.), odredbama o povjerljivosti (članak 37. Statuta), zabranama monetarnog financiranja (članak 123. Ugovora) i povlaštenog pristupa (članak 124. Ugovora) i jedinstvenom pisanju naziva valute euro koje zahtijeva pravo EU‑a. Njima je obuhvaćeno i stajalište pravne integracije nacionalnih središnjih banaka u Eurosustav (posebno u vezi s člankom 12. stavkom 12.1. i člankom 14. stavkom 14.3. Statuta).[162]


7.1. Bugarska (nije uključeno)


7.2. Češka (nije uključeno)


7.3. Hrvatska

7.3.1. Usklađenost nacionalnog zakonodavstva

Sljedeće zakonodavstvo čini pravnu osnovu za Hrvatsku narodnu banku i njezino poslovanje:

  • hrvatski Ustav,[163]
  • Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci (dalje u tekstu: „Zakon o HNB‑u”).[164]
  • Nije bilo promjena prije 24. ožujka 2020. u vezi s točkama navedenima u ESB‑ovu Izvješću o konvergenciji iz svibnja 2018.[165] te se stoga ti komentari ponavljaju u ovogodišnjoj ocjeni.

7.3.2. Neovisnost NSB‑a

Glede institucionalne neovisnosti Hrvatske narodne banke, Zakon o HNB‑u treba prilagoditi kako je navedeno u daljnjem tekstu.

Institucionalna i osobna neovisnost

Članak 71. Zakona o HNB‑u djelomično zrcali članak 130. Ugovora i članak 7. Statuta. Posebice, članak 71. stavak 2. Zakona o HNB‑u izričito ne zabranjuje da hrvatska vlada nastoji utjecati na članove tijela Hrvatske narodne banke nadležnih za odlučivanje u obavljanju njihovih zadaća. S obzirom na to, Zakon o HNB‑u treba prilagoditi kako bi bio u potpunosti usklađen s člankom 130. Ugovora i člankom 7. Statuta.[166]

7.3.3. Pravna integracija NSB‑a u Eurosustav

Glede pravne integracije Hrvatske narodne banke u Eurosustav, Zakon o HNB‑u treba prilagoditi kako je navedeno u daljnjem tekstu.

Međunarodna suradnja

Prema članku 104. točki 11. Zakona o HNB‑u, Savjet Hrvatske narodne banke odlučuje o članstvu Hrvatske narodne banke u međunarodnim institucijama i organizacijama. Prema shvaćanju ESB‑a ova ovlast Savjeta Hrvatske narodne banke ne dovodi u pitanje ovlasti ESB‑a u skladu s člankom 6. stavkom 6.1. Statuta.

7.3.4. Zaključci

Zakon o HNB‑u ne ispunjava sve zahtjeve za neovisnost središnje banke. Hrvatska je država članica EU‑a s odstupanjem i stoga mora poštovati sve zahtjeve za prilagodbu iz članka 131. Ugovora.

© Europska središnja banka, 2020.

Poštanska adresa 60640 Frankfurt na Majni, Njemačka
Telefonski broj +49 69 1344 0
Mrežne stranice www.ecb.europa.eu

Sva prava pridržana. Dopušta se reprodukcija u obrazovne i nekomercijalne svrhe uz navođenje izvora.

Krajnji datum za podatke u ovom izvješću bio je 7. svibnja 2020.

Objašnjenje terminologije i pokrata možete pronaći u ESB-ovu Glosaru (dostupno samo na engleskom jeziku).

HTML ISBN 978-92-899-4324-6, ISSN 2363-0795, doi:10.2866/29775, QB-AD-20-001-HR-Q

Znakovi upotrijebljeni u tablicama

„-” podatak ne postoji / podatak nije primjenjiv
„.” ne raspolaže se podatkom


[1]Kada je 1992. sklopljen Ugovor iz Maastrichta, Danskoj je odobrena klauzula o izuzimanju ili opt‑out klauzula u skladu s kojom ona ne mora sudjelovati u trećoj fazi EMU‑a i uvesti euro.
[2]Ako nije drukčije navedeno, sva upućivanja na „Ugovor” u ovom izvješću odnose se na Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a brojevi članaka u skladu su s numeriranjem koje je na snazi od 1. prosinca 2009. Ako nije drukčije navedeno, sva upućivanja na „Ugovore” u ovom izvješću odnose se na Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju Europske unije. Pojašnjenje tih izraza može se pronaći u glosaru na mrežnim stranicama ESB‑a.
[3]To je datum kad je ESB preuzeo zadaće koje su mu dodijeljene Uredbom Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća Europskoj središnjoj banci u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija, člankom 33. stavkom 2.
[4]Vidi uvodnu izjavu 10. Uredbe ESB/2014/17 Europske središnje banke od 16. travnja 2014. o uspostavljanju okvira za suradnju unutar Jedinstvenog nadzornog mehanizma između Europske središnje banke i nacionalnih nadležnih tijela te s nacionalnim imenovanim tijelima (Okvirna uredba o SSM‑u).
[5]S obzirom na iznimne okolnosti i visoku razinu neizvjesnosti, prognoze Europske komisije treba shvatiti kao jedan od mnogih scenarija.
[6]Uredba Vijeća (EZ) br. 1467/97 od 7. srpnja 1997. o ubrzanju i pojašnjenju provedbe postupka u slučaju prekomjernog deficita (SL L 209, 2.8.1997., str. 6).
[7]Uredba Vijeća (EU) br. 1177/2011 od 8. studenoga 2011. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1467/97 o ubrzanju i pojašnjenju provedbe postupka u slučaju prekomjernog deficita (SL L 306, 23.11.2011., str. 33).
[8]TSCG primjenjuje se također na one države članice EU‑a s odstupanjem koje su ga ratificirale, od datuma kada je odluka o prestanku tog odstupanja stupila na snagu ili od ranijeg datuma ako dotična država članica izrazi namjeru da se obvezuje ranijim datumom na sve ili dio odredbi TSCG‑a.
[9]Uredba Vijeća (EZ) br. 1466/97 od 7. srpnja 1997. o jačanju nadzora stanja proračuna i nadzora i koordinacije ekonomskih politika (SL L 209, 2.8.1997., str. 1).
[10]Direktiva Vijeća 2011/85/EU od 8. studenoga 2011. o zahtjevima za proračunske okvire država članica (SL L 306, 23.11.2011., str. 41).
[11]Vidi uvodnu izjavu 2. Uredbe (EU) br. 1176/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. studenoga 2011. o sprečavanju i ispravljanju makroekonomskih neravnoteža (SL L 306, 23.11.2011., str. 25).
[12]Vidi članak 4. stavak 4. Uredbe (EU) br. 1176/2011.
[13]Vidi uvodnu izjavu 17. Uredbe (EU) br. 1176/2011.
[14]Mišljenja CON/2010/37 i CON/2010/91.
[15]Odluka Vijeća 98/317/EZ od 3. svibnja 1998. u skladu s člankom 109.j stavkom 4. Ugovora (SL L 139, 11.5.1998., str. 30). Napomena: Naziv Odluke 98/317/EZ odnosi se na Ugovor o osnivanju Europske zajednice (prije nego što su renumerirani članci ovog Ugovora u skladu s člankom 12. Ugovora iz Amsterdama); ova je odredba ukinuta Lisabonskim ugovorom.
[16]Akt o uvjetima pristupanja Republike Češke, Republike Estonije, Republike Cipar, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Republike Slovačke i prilagodbama Ugovora na kojima se temelji Europska unija (SL L 236, 23.9.2003., str. 33).
[17]Za Bugarsku i Rumunjsku, vidi članak 5. Akta o uvjetima pristupanja Republike Bugarske i Rumunjske i prilagodbama Ugovora na kojima se temelji Europska unija (SL L 157, 21.6.2005., str. 203). Za Hrvatsku, vidi članak 5. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL L 112, 24.4.2012., str. 21).
[18]Članak 127. stavak 1. Sporazuma o povlačenju. Vidi također članak 127. stavke 3. i 6. i članak 7. stavak 1. Sporazuma o povlačenju. U skladu s člankom 128. stavkom 4. Sporazuma o povlačenju, za potrebe sudjelovanja u institucionalnim dogovorima utvrđenima u člancima 282. i 283. Ugovora i u Statutu (uz iznimku članka 21. stavka 2. Statuta), tijekom prijelaznog razdoblja središnja banka Ujedinjene Kraljevine (Bank of England) ne smatra se nacionalnom bankom države članice.
[19]Posebno ESB‑ovo Izvješće o konvergenciji iz svibnja 2018. (o Bugarskoj, Češkoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Švedskoj), lipnja 2016. (o Bugarskoj, Češkoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Švedskoj), lipnja 2014. (o Bugarskoj, Češkoj, Hrvatskoj, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Švedskoj), lipnja 2013. (o Latviji), svibnja 2012. (o Bugarskoj, Češkoj, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Švedskoj), svibnja 2010. (o Bugarskoj, Češkoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Švedskoj), svibnja 2008. (o Bugarskoj, Češkoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Švedskoj), svibnja 2007. (o Cipru i Malti), prosinca 2006. (o Češkoj, Estoniji, Cipru, Latviji, Mađarskoj, Malti, Poljskoj, Slovačkoj i Švedskoj), svibnja 2006. (o Litvi i Sloveniji), listopada 2004. (o Češkoj, Estoniji, Cipru, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Malti, Poljskoj, Sloveniji, Slovačkoj i Švedskoj), svibnja 2002. (o Švedskoj) i travnja 2000. (o Grčkoj i Švedskoj), i EMI‑jevo Izvješće o konvergenciji iz ožujka 1998.
[20]Vidi, među ostalim, Komisija Europskih zajednica protiv Republike Francuske, C-265/95, ECLI:EU:C:1997:595.
[21]SL L 189, 3.7.1998., str. 42.
[22]To se također odnosi na ESSB‑ov režim povjerljivosti; vidi odjeljak 2.2.4. ovog Izvješća o konvergenciji.
[23]Mišljenje CON/2011/104.
[24]Vidi Mišljenje CON/2019/15 i Komisija protiv Europske središnje banke, C-11/00, ECLI:EU:C:2003:395, stavci od 134. do 136.
[25]Mišljenje CON/2019/23.
[26]Mišljenja CON/2011/104 i CON/2017/34.
[27]Mišljenje CON/2010/31.
[28]Mišljenje CON/2009/93.
[29]Mišljenje CON/2010/94.
[30]Mišljenje CON/2016/33.
[31]Mišljenja CON/2014/25 i CON/2015/57.
[32]Mišljenje CON/2018/17.
[33]Vidi Rimšēvičs protiv Latvije, C-202/18, ECLI:EU:C:2019:139, stavak 76.
[34]Vidi Rimšēvičs protiv Latvije, C-202/18, ECLI:EU:C:2019:139, stavak 52. i Mišljenje CON/2011/9.
[35]Vidi, na primjer, Mišljenja CON/2010/56, CON/2010/80, CON/2011/104 i CON/2011/106.
[36]Mišljenje CON/2018/23.
[37]Mišljenje CON/2012/89.
[38]Mišljenja CON/2018/17, CON/2019/19 i CON/2019/36.
[39]Mišljenje CON/2018/53.
[40]Vidi Mišljenje CON/2019/36 i Mišljenje nezavisne odvjetnice Kokotte u Rimšēvičs protiv Latvije, C-202/18, ECLI:EU:C:2018:1030, stavak 77.
[41]Vidi Rimšēvičs protiv Latvije, C-202/18, ECLI:EU:C:2019:139, stavak 96.
[42]Mišljenja CON/2004/35, CON/2005/26, CON/2006/32, CON/2006/44, CON/2007/6, CON/2019/19 i CON/2019/24.
[43]Mišljenje CON/2018/23.
[44]Mišljenja CON/2014/24, CON/2014/27, CON/2014/56 i CON/2017/17.
[45]Članak 33. stavak 30.4. Statuta primjenjuje se samo unutar Eurosustava.
[46]Članak 33. stavak 33.2. Statuta primjenjuje se samo unutar Eurosustava.
[47]Mišljenje CON/2016/55.
[48]Mišljenje CON/2018/17.
[49]SL L 115, 16.5.2000., str. 1.
[50]Odluka ESB/2010/26 od 13. prosinca 2010. o povećanju kapitala ESB‑a (SL L 11, 15.1.2011., str. 53).
[51]Ključna mišljenja ESB‑a u vezi s ovim područjem jesu CON/2002/16, CON/2003/22, CON/2003/27, CON/2004/1, CON/2006/38, CON/2006/47, CON/2007/8, CON/2008/13, CON/2008/68 i CON/2009/32.
[52]Mišljenje CON/2019/12.
[53]Mišljenje CON/2019/19.
[54]O aktivnostima neovisnih vanjskih revizora nacionalnih središnjih banaka vidi u članku 27. stavku 27.1. Statuta.
[55]Mišljenja CON/2011/9, CON/2011/53, CON/2015/57 i CON/2018/17.
[56]Mišljenja CON/2015/8, CON/2015/57, CON/2016/24, CON/2016/59 i CON/2018/17.
[57]Mišljenja CON/2017/17 i CON/2018/17.
[58]Mišljenja CON/2009/85 i CON/2017/17.
[59]Mišljenja CON/2009/26 i CON/2013/15.
[60]Mišljenja CON/2009/59 i CON/2009/63.
[61]Mišljenja CON/2009/53, CON/2009/83 i CON/2019/21.
[62]Mišljenja CON/2009/26 i CON/2012/69.
[63]Mišljenje CON/2019/19.
[64]Mišljenja CON/2008/9, CON/2008/10 i CON/2012/89.
[65]Mišljenje CON/2019/19.
[66]Mišljenja CON/2010/42, CON/2010/51, CON/2010/56, CON/2010/69, CON/2010/80, CON/2011/104, CON/2011/106, CON/2012/6, CON/2012/86 i CON/2014/7.
[67]Mišljenje CON/2014/38.
[68]Mišljenja CON/2015/8 i CON/2015/57.
[69]SL L 332, 31.12.1993., str. 1. Članak 104. i članak 104.b stavak 1. Ugovora o osnivanju Europske zajednice sada su članak 123. i članak 125. stavak 1. Ugovora.
[70]Vidi Izvješće o konvergenciji iz 2008., stranicu 23, fusnotu 13, u kojoj je naveden popis ključnih mišljenja EMI‑ja i ESB‑a u vezi s ovim područjem donesenih u razdoblju između svibnja 1995. i ožujka 2008.
[71]Mišljenja CON/2013/16, CON/2016/21 i CON/2017/4.
[72]Takva procjena nije potrebna ako zadaća nacionalne središnje banke samo nadopunjuje postojeću funkciju nacionalne središnje banke i nije istinski nova zadaća.
[73]Vidi, na primjer, Mišljenje CON/2016/54.
[74]Mišljenja CON/2011/30, CON/2015/36 i CON/2015/46.
[75]Mišljenje CON/2015/22.
[76]Neke konkretne primjere vidi u odjeljku pod naslovom „Financijska potpora sanacijskim fondovima ili financijskim programima i sustavima osiguranja depozita ili naknade štete za investitore”.
[77]Mišljenja CON/2015/36, CON/2015/46, CON/2016/49, CON/2016/57 i CON/2018/57.
[78]Mišljenje CON/2015/12.
[79]Mišljenje CON/2016/45.
[80]Mišljenje CON/2016/54.
[81]Mišljenje CON/2017/19.
[82]Mišljenje CON/2017/32.
[83]Mišljenje CON/2018/43.
[84]Mišljenje CON/2020/2.
[85]Mišljenja CON/2007/29, CON/2016/31, CON/2017/3 i CON/2017/12.
[86]Mišljenje CON/2019/27.
[87]Mišljenje CON/2015/45.
[88]Mišljenje CON/2016/31.
[89]Mišljenja CON/2015/54, CON/2016/34 i CON/2017/3.
[90]Mišljenje CON/2019/07.
[91]Mišljenje CON/2019/02.
[92]Mišljenje CON/2017/52.
[93]Mišljenja CON/2018/2 i CON/2018/5.
[94]Mišljenje CON/2016/38.
[95]Mišljenje CON/2017/2.
[96]To je dodatno određeno u daljnjem tekstu u odjeljku „Financijska potpora sanacijskim fondovima ili financijskim programima i sustavima osiguranja depozita ili naknade štete za investitore”.
[97]Mišljenje CON/2016/42.
[98]Mišljenje CON/2012/4.
[99]Mišljenja CON/2011/91 i CON/2011/99.
[100]Mišljenja CON/2009/59 i CON/2009/63.
[101]Mišljenje CON/2013/56.
[102]Mišljenje CON/2015/22.
[103]Mišljenje CON/2019/20.
[104]Mišljenje CON/2013/5.
[105]Mišljenja CON/2012/50, CON/2012/64 i CON/2012/71.
[106]Mišljenje CON/2012/4, fusnota 42 u kojoj se upućuje na daljnja relevantna Mišljenja u vezi s ovim područjem. Vidi također mišljenja CON/2016/55 i CON/2017/1.
[107]Mišljenja CON/2015/22, CON/2016/28 i CON/2019/166.
[108]Mišljenja CON/2011/103, CON/2012/99, CON/2015/3 i CON/2015/22.
[109]Mišljenja CON/2015/33, CON/2015/35 i CON/2016/60.
[110]Uvodna izjava 27. Direktive 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o sustavima osiguranja depozita (SL L 173, 12.6.2014., str. 149).
[111]Uvodna izjava 23. Direktive 97/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. ožujka 1997. o sustavima naknade štete za investitore (SL L 84, 26.3.1997., str. 22).
[112]Mišljenja CON/2015/40 i CON/2016/60.
[113]Mišljenja CON/2011/83 i CON/2015/52.
[114]Mišljenje CON/2011/84.
[115]Vidi članak 4. Uredbe (EZ) br. 3603/93 i Mišljenje CON/2013/2.
[116]Vidi članak 5. Uredbe (EZ) br. 3603/93.
[117]Vidi članak 6. Uredbe (EZ) br. 3603/93.
[118]Mišljenje CON/2013/3.
[119]Mišljenja CON/2009/23, CON/2009/67 i CON/2012/9.
[120]Vidi, među ostalim, Mišljenja CON/2010/54, CON/2010/55 i CON/2013/62.
[121]Mišljenje CON/2012/9.
[122]Vidi, u tom smislu, Smaranda Bara i dr. protiv Casa Naţională de Asigurări de Sănătate i dr., C-201/14, ECLI:EU:C:2015:638, stavaka 22. i Peter Gauweiler i dr. protiv Deutscher Bundestag, C-62/14, ECLI:EU:C:2015:400, stavak 100.
[123]Uredba Vijeća (EZ) br. 3604/93 od 13. prosinca 1993. kojom se određuju definicije za primjenu zabrane povlaštenoga pristupa iz članka 104.a Ugovora [o osnivanju Europske zajednice] (SL L 332, 31.12.1993., str. 4). Članak 104.a Ugovora o osnivanju Europske zajednice sada je članak 124. Ugovora.
[124]Članak 3. stavak 2. i uvodna izjava 10. Uredbe (EZ) br. 3604/93.
[125]Mišljenje nezavisnog odvjetnika u Société civile immobilière Parodi protiv Banque H. Albert de Bary et Cie., C-222/95, ECLI:EU:C:1997:345, stavak 24.
[126]Uredba (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL L 176, 27.6.2013., str. 1) i Direktiva 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL L 176, 27.6.2013., str. 338).
[127]Članak 4. stavak 1. točka (1) Uredbe (EU) br. 575/2013.
[128]Članak 8. Direktive 2013/36/EU.
[129]Uporište za navedeno je članak 3. stavak 2. i uvodna izjava 9. Uredbe (EZ) br. 3604/93.
[130]Smjernica (EU) 2015/510 Europske središnje banke od 19. prosinca 2014. o provedbi monetarne politike Eurosustava (Smjernica o općoj dokumentaciji) (ESB/2014/60) (SL L 91, 2.4.2015., str. 3).
[131]Što je obvezna pričuva viša, banke imaju manje sredstava za kreditiranje, a to rezultira manjim kreiranjem novčane mase.
[132]Vidi: Članak 19. Statuta, Uredbu Vijeća (EZ) br. 2531/98 od 23. studenoga 1998. o primjeni odredbi o minimalnim pričuvama od strane Europske središnje banke (SL L 318, 27.11.1998., str. 1), Uredbu (EZ) br. 1745/2003 Europske središnje banke od 12. rujna 2003. o primjeni odredbi o minimalnim pričuvama (ESB/2003/9) (SL L 250, 2.10.2003., str. 10) i Uredbu (EU) br. 1071/2013 Europske središnje banke od 24. rujna 2013. o bilanci sektora monetarnih financijskih institucija (ESB/2013/33) (SL L 297, 7.11.2013., str. 1.).
[133]„Izjava Republike Latvije, Republike Mađarske i Republike Malte o pisanju naziva jedinstvene valute u Ugovorima”, priložena Ugovorima, navodi „Ne dovodeći u pitanje ujednačen način pisanja naziva jedinstvene valute Europske unije iz Ugovora kakav se nalazi na novčanicama i kovanicama, Latvija, Mađarska i Malta izjavljuju da način pisanja naziva jedinstvene valute, uključujući njegove izvedenice kako se primjenjuju u latvijskom, mađarskom i malteškom tekstu Ugovora nema utjecaj na postojeća pravila latvijskog, mađarskog i malteškog jezika.”
[134]SL L 139, 11.5.1998., str. 1.
[135]Mišljenje CON/2012/87.
[136]Mišljenje CON/2020/2.
[137]Mišljenja CON/2010/30 i CON/2010/48.
[138]Vidi, na primjer, članke 127. i 128. Ugovora i članke od 3. do 6. i članak 16. Statuta.
[139]Prva alineja članka 127. stavka 2. Ugovora.
[140]Mišljenja CON/2012/105, CON/2013/90 i CON/2013/91.
[141]Na primjer, nacionalni pravni propisi o prenošenju Direktive Vijeća 2001/58/EU od 8. studenoga 2011. o zahtjevima za proračunske okvire država članica (SL L 306, 23.11.2011., str 41). Vidi mišljenja CON/2013/90 i CON/2013/91.
[142]Mišljenja CON/2009/99, CON/2009/79 i CON/2017/1.
[143]Mišljenje CON/2010/8.
[144]Mišljenje CON/2008/34.
[145]Treća alineja članka 127. stavka 2. Ugovora.
[146]Uz iznimku operativnih deviznih sredstava koja vlade država članica mogu zadržati u skladu s člankom 127. stavkom 3. Ugovora.
[147]Mišljenje CON/2013/88.
[148]Mišljenja CON/2015/5 i CON/2015/24.
[149]Članak 26. Statuta.
[150]Članak 27. Statuta.
[151]Članak 28. Statuta.
[152]Članak 30. Statuta.
[153]Članak 32. Statuta.
[154]Mjerenje institucionalne kvalitete i nadalje je otežano te je predmet rasprava.
S jedne strane, pokazatelji koji počivaju na percepciji mogu imati određenu vrijednost u usporedbi s „objektivnijim” pokazateljima. Prednost anketa koje počivaju na percepciji temelji se na njihovoj općenitosti, pri čemu specifičnije mjere mogu dati vrlo iskrivljene informacije. Također, iako je apsolutna vrijednost pokazatelja koji počivaju na percepciji možda upitna, oni su korisni za usporedbe među državama, osim ako je očito da u odnosu na jednu ili više specifičnih država postoji sistemska pristranost. K tome, na krivi zaključak mogu navesti „objektivni” pokazatelji koji isključivo počivaju na sadržaju prava, a ne na detaljnoj spoznaji o njegovoj stvarnoj provedbi. Nadalje, s obzirom na to da se nijedan institucionalni model ne može ex ante smatrati boljim, ankete koje počivaju na percepciji mogu spriječiti pristranosti pri mjerenju kada se izravno ocjenjuju različite dimenzije gospodarskog upravljanja.
S druge strane, ankete koje počivaju na percepciji također mogu iskriviti sliku. Na primjer, na njih mogu snažno utjecati nedavni događaj ili loše osmišljena pitanja.
Uzimajući u obzir manjkavosti i komparativne prednosti institucionalnih pokazatelja koji počivaju na percepciji (npr. korupcija) i objektivnijih institucionalnih pokazatelja (npr. lakoća poslovanja), obje su vrste pokazatelja prikazane u grafikonima 3.6. i 3.7.
Osim toga, što se tiče država EU‑a, stavljanjem institucija u središte pozornosti samo se dobilo na analitičkoj i političkoj važnosti tijekom posljednjih godina. Stoga i nadalje, općenito govoreći, još uvijek ima dovoljno mjesta za poboljšanje mjerenja. Naposljetku, pristupi država složenom pitanju kao što su institucionalna kvaliteta ili dobro upravljanje nužno su donekle nedostatni i očito je da ih je potrebno dopuniti procjenama specifičnijim za pojedine države i dugoročnijim procjenama. Istodobno, poteškoće pri mjerenju ne bi trebale rezultirati narušavanjem tih važnih odrednica dugoročnog napretka, socijalne pravednosti i blagostanja.
[155]U siječnju 2020. u srednjoročnom je cilju Hrvatske strukturni deficit promijenjen s 1,75 % BDP‑a na strukturni deficit od 1 % BDP‑a.
[156]Više pojedinosti vidi u Okviru 2. Okvir za analizu.
[157]Kako je objašnjeno u Okviru za analizu, moguće posljedice pandemije bolesti COVID‑19 za održivost proračunskih pozicija u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju bez poznavanja njezina učinka na zadnje prognoze nisu obuhvaćene zbog visokih razina neizvjesnosti.
[158]Ipak, ova procjena nužno ne odražava neizvjesnost glede dugoročnih pretpostavki i, za visokozadužene države, treba se uzeti s oprezom.
[159]Europska komisija i Odbor za ekonomsku politiku, „Izvješće o starenju za 2018.: Ekonomske i proračunske projekcije za 28 država članica EU‑a (2016. – 2070.)”, European Economy Institutional Paper, br. 079, Europska komisija, 2018.
[160]U 2019. su Europska komisija i Odbor za ekonomsku politiku ažurirali projekciju troškova starenja za Hrvatsku kako bi u obzir uzeli učinak mirovinske reforme na kraju 2018., koja je zatim izmijenjena na kraju 2019. Prema toj ažuriranoj projekciji potrošnja povezana s mirovinama smanjila bi se za 2,4 postotna boda BDP‑a do 2070., u usporedbi s padom od 3,8 postotnih bodova BDP‑a u Izvješću o starenju za 2018. S obzirom na to da su ključne odredbe reforme izmijenjene, projekcije iz Izvješća o starenju za 2018. čine se točnijim nego ažurirana projekcija iz 2019. Ipak, zbog svojega isključnog datuma (7. studenoga 2019.), Izvješće o održivosti duga za 2019. oslonilo se na ažurirane projekcije za troškove starenja.
[161]Prosječne mirovine u odnosu na prosječne plaće.
[162]Prema odjeljku 2.2.2.1. ovog Izvješća o konvergenciji.
[163]Ustav Republike Hrvatske, NN, br. 5/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. SuP-O-2014 od 14. siječnja 2014.
[164]Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, NN, br. 75/2008. od 1. srpnja 2008. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, NN, br. 54/2013. od 7. svibnja 2013.
[165]U Mišljenju CON/2020/8 o Hrvatskoj narodnoj banci, ESB je razmatrao određene zakonodavne prijedloge koji su povezani s točkama navedenima u ESB‑ovu Izvješću o konvergenciji iz svibnja 2018. i koji su doneseni 7. travnja 2020. Kao što je navedeno u odjeljku 2.2.1. ovog Izvješća o konvergenciji, usklađenost nacionalnog zakonodavstva razmatra se u svjetlu zakonodavstva donesenog prije 24. ožujka 2020. i stoga će napredak u vezi s tim točkama biti ocijenjen u sljedećem ESB‑ovom Izvješću o konvergenciji.
[166]Nekoliko puta provedeno je savjetovanje s ESB‑om o prijedlozima propisa glede izmjena i dopuna Zakona o HNB‑u, među ostalim, o državnoj reviziji Hrvatske narodne banke i o glasovanju u Hrvatskom saboru o godišnjem izvješću Hrvatske narodne banke. ESB je dosljedno u svojim mišljenjima naglašavao da prijedlog propisa mora biti u skladu s načelom neovisnosti središnje banke (vidi Mišljenje CON/2016/33, Mišljenje CON/2016/52 i Mišljenje CON/2018/17). Dosad nije prihvaćen nijedan prijedlog propisa o izmjenama i dopunama Zakona o HNB‑u.