Ekonomska i monetarna unija (EMU)

Europsko vijeće u lipnju 1988. potvrdilo je svoj cilj postupnog ostvarivanja ekonomske i monetarne unije (EMU). Ovlastilo je vijeće na čelu s Jacquesom Delorsom, tadašnjim predsjednikom Europske komisije, da prouči tu ideju i predloži konkretne faze na putu ostvarivanja takve unije.

U to vijeće bili su uključeni guverneri središnjih banaka tadašnje Europske zajednice (EZ), Alexandre Lamfalussy, tadašnji generalni direktor Banke za međunarodne namire (BIS), Niels Thygesen, danski profesor ekonomije, i Miguel Boyer, tadašnji predsjednik Banco Exterior de España.

Nastalo je Delorsovo izvješće s prijedlogom da se ekonomska i monetarna unija ostvari u tri odvojena, ali razvojno povezana koraka.

Faze ekonomske i monetarne unije (EMU)

Kratki pregled

PRVA FAZA,
koja je započela 1. srpnja 1990.
potpuna sloboda kapitalnih transakcija
povećana suradnja među središnjim bankama
slobodna uporaba ekija (ECU, europska jedinica valute, preteča eura)
poboljšanje ekonomske konvergencije
DRUGA FAZA,
koja je započela 1. siječnja 1994.
osnivanje Europskoga monetarnog instituta (EMI)
zabrana kreditiranja javnog sektora od strane središnjih banaka
snažnije usuglašavanje monetarnih politika
jačanje ekonomske konvergencije
postupak koji će dovesti do neovisnosti nacionalnih središnjih banaka, a treba biti dovršen najkasnije do datuma osnivanja Europskog sustava središnjih banaka
pripremni radovi za treću fazu
TREĆA FAZA,
koja je započela 1. siječnja 1999.
neopozivo utvrđivanje deviznih tečajeva
uvođenje eura
provođenje jedinstvene monetarne politike u okviru Europskog sustava središnjih banaka
stupanje na snagu tečajnog mehanizma unutar EU-a (ERM II)
stupanje na snagu Pakta o stabilnosti i rastu

Prva faza

Prva faza EMU-a

Na osnovi Delorsova izvješća Europsko vijeće u lipnju 1989. odlučilo je da prva faza ekonomske i monetarne unije treba započeti 1. srpnja 1990. Na taj su datum, u načelu, ukinuta sva ograničenja na kretanje kapitala između država članica.

Odbor guvernera

Odboru guvernera središnjih banaka država članica Europske ekonomske zajednice, koji je imao sve važniju ulogu u monetarnoj suradnji od njegova osnutka u svibnju 1964., dodijeljene su dodatne odgovornosti. One su utvrđene Odlukom Vijeća od 12. ožujka 1990. Nove zadaće Odbora uključivale su savjetovanje o monetarnim politikama država članica te promicanje njihova usklađivanja s ciljem ostvarivanja stabilnosti cijena.

Zbog relativno kratkog raspoloživog vremena te složenosti zadaća koje je trebalo obaviti, pripremne radove za treću fazu ekonomske i monetarne unije (EMU) također je započeo Odbor guvernera. Prvi korak bio je utvrditi sva pitanja koja je potrebno riješiti u ranoj fazi, odrediti program rada do kraja 1993. te u skladu s time utvrditi ulogu i zadatke postojećih pododbora i radnih skupina osnovanih s tom namjerom.

Pravne pripreme

Kako bi se ostvarile druga i treća faza, bilo je potrebno izmijeniti Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice (Rimski ugovor) da bi se uspostavila potrebna institucionalna struktura. S tim ciljem, istodobno s Međuvladinom konferencijom o političkoj uniji 1991. održana je i Međuvladina konferencija o ekonomskoj i monetarnoj uniji.

Pregovori su zaključeni Ugovorom o Europskoj uniji donesenim u prosincu 1991. i potpisanim u Maastrichtu 7. veljače 1992. Međutim, zbog dugotrajne ratifikacije Ugovor (kojim je Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice izmijenjen te preimenovan u Ugovor o osnivanju Europske zajednice te su uvedeni, među ostalim, Protokol o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke i Protokol o Statutu Europskog monetarnog instituta) nije stupio na snagu do 1. studenoga 1993.

Druga faza

Druga faza EMU-a

Osnivanje Europskoga monetarnog instituta i Europske središnje banke

Osnivanjem Europskoga monetarnog instituta (EMI) 1. siječnja 1994. obilježeni su početak druge faze EMU-a i prestanak rada Odbora guvernera. Prijelazna važnost EMI-ja također je odražavala stanje monetarne povezanosti u Zajednici. EMI nije bio odgovoran za provođenje monetarne politike u Europskoj uniji, to je i nadalje ostalo u nadležnosti nacionalnih tijela, niti je imao ovlasti za provođenje deviznih intervencija.

Dvije glavne zadaće EMI-ja bile su:

  • ojačati suradnju središnjih banaka i usklađenost monetarne politike i
  • obaviti pripreme potrebne za osnivanje Europskog sustava središnjih banaka (ESSB), provođenje jedinstvene monetarne politike i stvaranje jedinstvene valute u trećoj fazi.

S tim ciljem, EMI je uspostavio forum za savjetovanje i razmjenu stajališta i informacija o smjeru politika te odredio regulatorni, organizacijski i logistički okvir potreban kako bi ESSB mogao obavljati svoje zadaće u trećoj fazi.

U prosincu 1995. Europsko vijeće je dogovorilo da će se europska jedinica valute koja će biti uvedena na početku treće faze zvati »euro« te je potvrdilo da će treća faza EMU-a započeti 1. siječnja 1999. Prije toga objavljen je i kronološki tijek događaja za prelazak na euro. Taj se scenarij zasnivao na detaljnim prijedlozima koje je pripremio EMI.

ERM II

EMI-ju je istodobno povjerena zadaća obavljanja pripremnih radova povezanih s budućim monetarnim i tečajnim odnosima između država članica europodručja i ostalih država članica EU-a. U prosincu 1996. EMI je Europskom vijeću predstavio svoje izvješće, koje je poslužilo kao osnova za Rezoluciju Europskog vijeća o načelima i osnovnim elementima novoga tečajnog mehanizma (ERM II).

Nove novčanice

U prosincu 1996. EMI je također predstavio Europskom vijeću, a kasnije i javnosti, odabrano oblikovno rješenje euronovčanica koje su trebale biti puštene u optjecaj 1. siječnja 2002.

Pakt o stabilnosti i rastu

Kako bi se dopunile i detaljno utvrdile odredbe Ugovora koje se odnose na EMU, Europsko vijeće donijelo je u lipnju 1997. Pakt o stabilnosti i rastu, koji se sastoji od dvije Uredbe te čiji je cilj osigurati proračunsku disciplinu povezano s EMU-om. Pakt je dopunjen deklaracijom Vijeća u svibnju 1998., čime su povećane obveze. Pakt se nadalje mijenjao 2005. i 2011.

Prvotne sudionice

Vijeće Europske unije, u sastavu predsjednika država ili vlada, 2. svibnja 1998. jednoglasno je odlučilo da je 11 država članica ispunilo uvjete potrebne za sudjelovanje u trećoj fazi EMU-a i za prihvaćanje jedinstvene valute 1. siječnja 1999. Prvotne sudionice bile su Belgija, Njemačka, Španjolska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Austrija, Portugal i Finska. Predsjednici država ili vlada također su postigli politički dogovor o osobama koje će biti imenovane za članove Izvršnog odbora Europske središnje banke (ESB).

Priprema za određivanje konverzijskih stopa

Također u svibnju 1998. ministri financija država članica koje su se odlučile prihvatiti jedinstvenu valutu dogovorili su se zajedno s guvernerima nacionalnih središnjih banaka tih država članica, Europskom komisijom i EMI-jem da će se bilateralne središnje stope valuta država članica sudionica upotrebljavati za neopozivo utvrđivanje deviznih tečajeva eura.

Imenovanje tijela nadležnih za odlučivanje

Vlade jedanaest država članica sudionica 25. svibnja 1998. imenovale su predsjednika, potpredsjednika i četiri druga člana Izvršnog odbora ESB-a. Njihov mandat započeo je 1. lipnja 1998. te je ujedno i trenutak osnutka ESB-a. Nacionalne središnje banke država članica sudionica i ESB čine Eurosustav, koji u trećoj fazi EMU-a formira i utvrđuje jedinstvenu monetarnu politiku.

Osnivanjem ESB-a 1. lipnja 1998. EMI je ispunio svoju ulogu. U skladu s člankom 123. (bivšim člankom 109.l) Ugovora o osnivanju Europske zajednice, EMI je osnutkom ESB-a ušao u postupak likvidacije. Svi pripremni radovi povjereni EMI-ju pravodobno su obavljeni, pa je nastavak 1998. godine ESB posvetio konačnom testiranju sustava i postupaka.

Treća faza

Treća faza EMU-a

Neopozivo utvrđivanje deviznih tečajeva

Treća i posljednja faza EMU-a započela je 1. siječnja 1999. neopozivim utvrđivanjem deviznih tečajeva valuta jedanaest država članica koje su prvotno sudjelovale u monetarnoj uniji te provođenjem jedinstvene monetarne politike, za što je odgovoran ESB.

Broj država članica sudionica povećao se 1. siječnja 2001. na dvanaest, ulaskom Grčke u treću fazu EMU-a. Slovenija je 1. siječnja 2007. postala trinaesta članica europodručja, a Cipar i Malta pridružili su se godinu dana potom. Slovačka je pristupila 1. siječnja 2009., Estonija 1. siječnja 2011., Latvija 1. siječnja 2014. i Litva 1. siječnja 2015. Na dan kad se pojedina država pridružila europodručju njezina je središnja banka postala dijelom Eurosustava.