Govor na svečanom otvaranju nove zgrade ESB‑a

Govor: Mario Draghi, predsjednik ESB‑a
Frankfurt na Majni, 18. ožujka 2015.

Sažetak

Novo sjedište ESBa simbolizira ono najbolje što Europa može zajednički postići. Istodobno nas podsjeća na razloge iz kojih nikad više ne možemo riskirati razdvajanje.

Europsko jedinstvo zbog krize je na kušnji. Neki, poput mnogih prosvjednika danas, vjeruju da je problem u tome što Europa čini premalo, dok drugi, poput populističkih stranaka koje se pojavljuju diljem Europe, vjeruju da Europa čini previše.

Rješenje nije dezintegracija, kao ni stremljenje neostvarivoj viziji onoga čemu bi integracija trebala voditi. Trebamo idealizam u postavljanju ciljeva i pragmatizam u izboru sredstava. Moramo pomiriti ekonomiju integracije, koja se temelji na učinkovitosti, s politikom integracije, koja se temelji na pravednosti. U planu reforma obrazovanje i osposobljavanje moraju biti zastupljeni u jednakoj mjeri kao i stvaranje fleksibilnijih tržišta i smanjenje birokracije.

A kako se sve više odluka o ekonomskim pitanjima bude donosilo na europskoj razini, odlučivanje na toj razini morat će postati još demokratičnije. Stoga moramo ojačati kanale istinske demokratske legitimnosti Europe, poput Europskog parlamenta. Odustajanjem od dijela formalne suverenosti ljudi će dobiti više stvarne suverenosti. Ovlastit će institucije nadležne za europodručje koje mogu riješiti goruće probleme povezane s radnim mjestima i rastom, pa će njihovi glasovi imati veći utjecaj na njihove živote nego što imaju danas.

***

Zamjeniče ministar‑predsjednika, g. Al-Waziru,

nadgradonačelniče, g. Feldmanne,

bivši predsjedniče ESB‑a, poštovani Jean-Claude Trichetu,

kolege i bivši članovi Upravnog vijeća,

nekadašnja nadgradonačelnice, gđo Roth,

počasni građanine, g. von Metzleru,

predsjedniče Židovske zajednice, g. Kornu,

nasljedniče arhitekta Grossmarkthallea,

g. Elsässeru, i

g. Prixe, poznati arhitekte našeg novog doma,

dame i gospodo,

čast mi je danas zaželjeti dobrodošlicu svima vama na otvorenju novog sjedišta Europske središnje banke.

Stvaranje našeg novog doma projekt je star koliko i sam ESB. Započeo je 1998. potragom za prikladnom lokacijom. Pronašli smo se je ovdje, u Grossmarkthalleu, 2001. Poslije godinu dana raspisan je međunarodni natječaj za najbolje arhitektonsko rješenje, na kojem je pobijedio Wolf Prix i njegovi suradnici. U svibnju 2010. položen je kamen temeljac i započeli su glavni građevinski radovi. Tijekom tog razdoblja mnogi su ljudi, od kojih su neki danas ovdje, neumorno radili na ostvarenju tog projekta. Svima koji su sudjelovali želio bih zahvaliti na obavljenom ogromnom poslu.

Euro, naša jedinstvena valuta, postao je najopipljiviji simbol europske integracije – dio Europe koji je svakome od nas dostupan i dragocjen. Ova će zgrada nesumnjivo postati poznata kao „dom eura“. Bit će čvrst temelj ESB‑u u provođenju zadaće očuvanja stabilnosti cijena za sve građane europodručja.

U tom smislu ona simbolizira ono najbolje što Europa može zajednički postići, ali i razlog iz kojeg nikad više ne možemo riskirati razdvajanje.

Danas stojimo ovdje u zgradi koja je nekad bila veletržnica voća i povrća za Frankfurt, koja je 20-ih godina 20. stoljeća bila među najmodernijim funkcionalnim zgradama te koja je velikim djelom očuvana i uklopljena u novu strukturu. Između 1941. i 1945. više od 10 000 Židova iz Frankfurta i okolice odavde je deportirano u koncentracijske logore. Na istočnoj strani zgrade izgrađen je spomen‑prostor kako bi podsjetio nas i sve one nakon nas na događaje koji se ne mogu i ne smiju nikad zaboraviti.

Integrirana, demokratska i miroljubiva Europa jedna je od najvažnijih pouka iz tog mračnog poglavlja povijesti. Otad smo mnogo postigli, no ništa od postignutog ne smije se uzimati zdravo za gotovo.

Europsko jedinstvo je na kušnji. Vremena su veoma teška. Nedavno istraživanje Eurobarometra o načinu na koji se stanovništvo nekoliko zemalja nosi s krizom pokazalo je da su se svim ispitanicima prihodi smanjili i gotovo svi su izjavili da im se život pogoršao od izbijanja krize.

Kao institucija EU‑a koja je imala središnju ulogu za vrijeme krize, ESB je postao žarišna točka za one koji su nezadovoljni takvom situacijom. No pitanje je je li to pravedno, naše djelovanje usmjereno je upravo na ublažavanje šokova s kojima se suočava gospodarstvo. Međutim, kao središnja banka cijelog europodručja, moramo vrlo pozorno slušati sve naše građane.

Postoje oni koji, poput mnogih prosvjednika koji su danas izišli na ulice, vjeruju da je problem u tome što Europa čini premalo. Oni žele integriraniju Europu s više financijske solidarnosti među državama.

A postoje i drugi, poput populističkih stranaka koje se osnivaju diljem Europe, koji vjeruju da Europa čini previše. Oni predlažu ponovnu nacionalizaciju naših gospodarstava i povrat gospodarske suverenosti.

Razumijem čime su motivirana takva stajališta i zbog čega ljudi žele vidjeti promjenu. No zapravo ni jedni ni drugi ne nude pravo rješenje za situaciju s kojom smo danas suočeni.

Solidarnost je okosnica europske integracije i ispravno je da se države međusobno podupiru za vrijeme krize. Međutim, europodručje nije politička unija u kojoj neke države stalno plaćaju za druge.

Oduvijek se podrazumijevalo da države moraju moći stajati na vlastitim nogama, da su odgovorne za svoje politike. Teška razdoblja prilagodbe nekih među njima posljedica su prije svega njihovih prošlih odluka.

Ipak, stajati na vlastitim nogama nije isto što i biti sam. Ni ponovna nacionalizacija naših gospodarstava nije rješenje.

Njome se ne bi promijenile osnove gospodarske stvarnosti s kojom su europske države suočene: društva smo koja stare i koja moraju rasti prvenstveno povećavanjem proizvodnosti. Time se ne bi osigurala ni veća gospodarska sigurnost građana. Na svijetu nema gospodarski uspješnih država koje nisu zahvaćene globalizacijom.

Štoviše, stvaranje jedinstvenog tržišta pokrenuto je baš zbog toga što europska gospodarstva, kada bi djelovala samostalno, ne bi mogla stvoriti dovoljno radnih mjesta u svijetu koji se sve više otvara. A taj je proces doveo do monetarne unije jer su države, kao što je pokazala kriza povezana s tečajnim mehanizmom početkom 90-ih godina 20. stoljeća, shvatile da se ne mogu djelomično integrirati i u potpunosti uživati u prednostima integracije. U razdoblju od 2008. financijska kriza i kriza državnog duga godine samo su potvrdile tu istinu.

Stoga dezintegracija nije rješenje. Kao ni stremljenje neostvarivoj viziji onoga čemu bi integracija trebala voditi. Rješenje je dovršiti monetarnu uniju na područjima na kojima se ona može i treba dovršiti. Trebamo idealizam u postavljanju ciljeva i pragmatizam u izboru sredstava.

Već smo pokazali kako je to moguće postići mehanizmima solidarnosti i stabilnosti koji su uspostavljeni za vrijeme krize. Bankovna unija izvanredno je postignuće. Sada treba napredovati na drugim područjima na kojima još ima posla, prije svega u smislu gospodarske i institucijske konvergencije.

Ipak, svjestan sam da pitanja s kojima se suočava naša Unija ne možemo promatrati iz isključivo ekonomske perspektive. Iako se ekonomskom integracijom, ukupno gledajući, stvara više radnih mjesta i potiče rast, time se ne rješava u potpunosti problem koji izaziva nezadovoljstvo eurom i EU‑om. Javlja se i problem podjele: tko dobiva, a tko gubi u tom procesu?

Na primjer, zbog veće mobilnosti radne snage među državama može se smanjiti nezaposlenost, ali ta mobilnost istodobno može izazvati strahove povezane s useljavanjem i stvoriti nesigurnost kod niskokvalificiranih radnika. Otvaranjem prethodno zaštićenih sektora mogu se smanjiti troškovi za potrošače, ali zbog toga budućnost građana zaposlenih u tim sektorima može postati neizvjesnija.

Stoga nam, ako želimo izgraditi trajno povjerenje u svoju Uniju, predstoji ublažavanje te napetosti, odnosno pomirenje ekonomije integracije, koja se temelji na učinkovitosti, s politikom integracije, koja se temelji na pravednosti.

Premda je riječ o složenom pitanju, rješenje se može izraziti jednom riječju: vještine.

I teorijska i empirijska istraživanja pokazuju da su vještine u osnovi tehnološke promjene u posljednje vrijeme. Drugim riječima, tehnologija proizvodnje promijenila se na način koji pogoduje kvalificiranoj radnoj snazi povećanjem njezine relativne proizvodnosti i posljedičnim povećanjem relativne potražnje za njom.

Kada radnici steknu odgovarajuće vještine, povećava se učinkovitost gospodarstva i stvaraju prilike za nova radna mjesta. Osim toga, gospodarstvo tako postaje pravednije jer se najvećem mogućem broju građana omogućuje da iskoriste te nove prilike.

Stoga u planu reforma obrazovanje i osposobljavanje moraju biti zastupljeni u jednakoj mjeri kao i stvaranje fleksibilnijih tržišta i smanjenje birokracije.

No ekonomiju i politiku integracije treba pomiriti na još jedan način. Kako se sve više odluka o ekonomskim pitanjima bude donosilo na europskoj razini, odlučivanje na toj razini morat će postati još demokratičnije.

Ne samo zbog toga što je demokracija temeljna vrijednost EU‑a. Zbog toga što oblikovanje politike bez odgovarajuće zastupljenosti i odgovornosti ne funkcionira. Stoga moramo zajedno produbiti ekonomsku uniju i političku uniju, što znači da moramo ojačati kanale istinske demokratske legitimnosti Europe, poput Europskog parlamenta.

Europska će se demokracija neizbježno promijeniti. Glasači iz bilo koje države mogu se u početku bojati da imaju manje utjecaja na donositelje odluka nego što imaju u ovom trenutku. Ali uvjeren sam da odustajanjem od dijela formalne suverenosti ljudi dobivaju više stvarne suverenosti, što se nedvojbeno dogodilo na području monetarne politike.

Na taj će način ovlastiti institucije nadležne za europodručje koje mogu riješiti goruće probleme povezane s radnim mjestima i rastom, tako da bi njihovi glasovi mogli ustvari imati veći utjecaj na njihove živote nego što imaju danas.

Vjerujem da na taj način možemo pridobiti one koji se osjećaju izostavljenima, uključujući mnoge prosvjednike koji su se ovog tjedna okupili u Frankfurtu, za proces integracije koji je već donio toliko mnogo koristi za tri generacije Europljana.

Dopustite mi da završim.

Za ovu zgradu zaslužni su svi oni koji su doprinijeli svojim radom njezinu ostvarenju. Ona je zaštitni znak Frankfurta i impresivan novi dom ESB‑a u kojem će on provoditi svoju zadaću.

No ona je također snažan simbol suštine europske integracije. Podsjeća nas i otkud smo došli i kamo smo stigli. Podsjeća nas na strahote koje se mogu dogoditi kada je među nama razdor i na velike korake prema naprijed koje možemo napraviti kada smo složni.

Stoga nemojmo poništiti ono što je postignuto. Nemojmo žaliti za prošlošću. Oslonimo se na prošlost za ujedinjenje u sadašnjosti – za izgradnju potpune Unije koja može donijeti stabilnost i prosperitet koji trebamo.

Mi ćemo kao središnja banka odraditi svoj dio u tom procesu osiguranjem integriteta naše jedinstvene valute. Naš zajednički novac najopipljiviji je znak povjerenja koje imamo jedni u druge. Kao što je prvi predsjednik ESB‑a, Wim Duisenberg, izjavio pri uvođenju eura prije više od 16 godina:

„Valuta je mnogo više od pukog sredstva razmjene ... Valuta je usto i dio identiteta ljudi. Ona odražava ono što im je zajedničko, sada i u budućnosti.”

Hvala vam na pozornosti.

Kontaktni podatci za medije