Što je novac?

24. studenoga 2015. (posuvremenjeno 20. lipnja 2017.)

Euronovčanice i eurokovanice su novac, ali novac je i saldo na bankovnom računu. Što je zapravo novac? Kako nastaje i koja je uloga ESB‑a?

Razvoj pojavnih oblika novca

Novac je s vremenom mijenjao svoj oblik. Prvi je novac obično bio robni novac, odnosno predmet izrađen od materijala koji je imao tržišnu vrijednost, kao što je zlatnik. Poslije se pojavio reprezentativni novac u obliku novčanica koje su se mogle zamijeniti za određenu količinu zlata ili srebra. U modernim gospodarstvima, kakvo je i europodručje, upotrebljava se fiducijarni novac. To je novac koji se smatra zakonskim sredstvom plaćanja i izdaje ga središnja banka, no, za razliku od reprezentativnog novca, ne može se zamijeniti za, primjerice, unaprijed utvrđenu količinu zlata. On sam po sebi nema vrijednost jer je papir koji se upotrebljava za izradu novčanica u osnovi bezvrijedan. Unatoč tomu, on se prihvaća u zamjenu za robu i usluge jer ljudi vjeruju da će središnja banka tijekom vremena održavati vrijednost novca stabilnom. Ako središnje banke u tome ne budu uspješne, fiducijarni će novac izgubiti svoju opću prihvaćenost kao sredstvo razmjene i svoju privlačnost kao sredstvo pohrane vrijednosti.

Današnji novac može postojati i u nematerijalnom obliku. To može biti novac na bankovnom računu u obliku elektroničkog zapisa ili novac koji je pohranjen na štednom računu. Digitalni novac ili e‑novac novčana je vrijednost pohranjena na, primjerice, karticama s unaprijed uplaćenim iznosom ili pametnom telefonu. Svako izravno terećenje, plaćanje na internetu i kartično plaćanje oblici su plaćanja u kojima se ne upotrebljava gotovina. (Postoje i novije decentralizirane digitalne valute ili sustavi virtualnih valuta, kao što je bitcoin, koji nisu pod kontrolom središnjeg tijela, kao što je središnja banka. Oni se ne smatraju novcem s pravnog stajališta.)

Unatoč brzom rastu elektroničkih plaćanja, gotovina je još uvijek vrlo popularna. U europodručju se gotovina često upotrebljava za plaćanja čija je vrijednost manja od 20 eura. Za vrijednost eurogotovine jamče ESB i nacionalne središnje banke država europodručja, koji zajedno čine Eurosustav.

Upotreba novca i kako je ESB prati

Bez obzira na oblik, novac ima tri različite funkcije. On je sredstvo razmjene, odnosno sredstvo plaćanja u čiju se vrijednost svi pouzdaju. Novac je, isto tako, obračunska jedinica koja omogućuje određivanje cijene robe i usluga. Osim toga, on služi za pohranu vrijednosti. Samo je dio eurogotovine u optjecaju stvarno u optjecaju, odnosno upotrebljava se za plaćanje. Mnoge se novčanice od 50 eura u optjecaju čuvaju, na primjer, kod kuće.

Središnje banke obično definiraju i prate nekoliko monetarnih agregata. Na temelju kretanja tih agregata mogu se dobiti korisne informacije o novcu i cijenama. Potrebno je više agregata jer je različita financijska imovina međusobno zamjenjiva i jer se karakter i obilježja financijske imovine, transakcija i sredstava plaćanja s vremenom mijenjaju. Za potrebe monetarne analize ESB‑a Eurosustav je definirao monetarne agregate M1 i M2 te najširi monetarni agregat, M3. U sklopu svoje strategije monetarne politike ESB prati kretanja tih agregata te mnoge druge informacije i analize.

Kako nastaje novac?

ESB funkcionira kao banka za poslovne banke i tako utječe na novčane i kreditne tokove u gospodarstvu radi postizanja stabilnih cijena. Poslovne banke mogu od ESB‑a pozajmiti novac, odnosno pričuve središnje banke, obično kako bi pokrile vrlo kratkoročne likvidnosne potrebe. Određivanje vrlo kratkoročnih kamatnih stopa, odnosno »cijene novca«, glavni je instrument kojim se ESB služi kako bi kontrolirao količinu »vanjskog novca« te time i potražnju poslovnih banaka za pričuvama središnje banke.

Poslovne banke mogu stvarati takozvani »unutarnji novac«, odnosno bankovne depozite. To se događa svaki put kada odobre novi kredit. Razlika između vanjskog i unutarnjeg novca jest da je vanjski novac imovina gospodarstva u cjelini, ali nije ničija obveza. S druge strane, unutarnji se novac tako naziva jer se temelji na privatnom kreditu: kada bi se sva potraživanja banaka prema privatnim dužnicima namirila, iznos stvorenog unutarnjeg novca ponovno bi iznosio nula. To je stoga oblik novca koji se stvara u privatnom gospodarstvu i koji se može poništiti.

Što je to program »tiskanja novca« o kojem se često piše?

U praksi samo nacionalne središnje banke fizički izdaju euronovčanice. »Tiskanje novca« razgovorni je izraz za program kupnje vrijednosnih papira ESB‑a, odnosno za jedan od oblika »kvantitativnog popuštanja«. Kupnjom vrijednosnih papira na financijskom tržištu ESB stvara dodatne pričuve središnje banke koje, različitim kanalima, mogu pomoći u smanjivanju kamatnih stopa za kućanstva i poduzeća. Time se podupire gospodarstvo i, u konačnici, održava stabilnost vrijednosti novca u uvjetima ograničenog prostora za snižavanje tih kamatnih stopa koje su pod izravnom kontrolom ESB‑a. ESB ne tiska prave novčanice za plaćanje vrijednosnih papira, već stvara elektronički novac koji se knjiži u korist prodavatelja ili posrednika, na primjer poslovne banke. Prodavatelj se zatim može koristiti dodatnom likvidnošću za kupnju drugih vrijednosnih papira ili, kada je riječ o poslovnoj banci, za odobravanje kredita realnom gospodarstvu. Kupnje pridonose poboljšanju monetarnih i financijskih uvjeta te omogućuju poduzećima i kućanstvima da se jeftinije zadužuju te da više ulažu i troše. Konačni je cilj da se stope inflacije vrate na razine ispod, ali blizu 2 %, što je u skladu s ESB‑ovom glavnom zadaćom održavanja stabilnosti cijena.