Pet stvari koje trebate znati o Ugovoru iz Maastrichta

15. veljače 2017.

1. Njime je osnovana Europska unija.

Ugovor iz Maastrichta, čiji je službeni naziv Ugovor o Europskoj uniji, označio je »novu fazu u procesu stvaranja sve tješnje povezane unije među narodima Europe«. Njime su postavljeni temelji za uvođenje jedinstvene valute, eura, i znatno je proširena suradnja među europskim državama u više novih područja:

  • stvoreno je europsko državljanstvo, čime je građanima omogućen slobodan boravak u državama članicama i kretanje među njima
  • utemeljena je zajednička vanjska i sigurnosna politika
  • dogovorena je bliža suradnja između policije i pravosuđa u kaznenim stvarima.

Ugovor je potpisan u nizozemskom gradu Maastrichtu, smještenom blizu granica s Belgijom i Njemačkom. Nastao je kao rezultat višegodišnjih rasprava država o produbljenju europske integracije.

2. Potpisalo ga je 12 država.

Ugovor su 7. veljače 1992. potpisali predstavnici 12 država: Belgije, Danske, Francuske, Njemačke, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Portugala, Španjolske i Ujedinjene Kraljevine.

Parlamenti država zatim su ratificirali Ugovor, čemu je u dijelu država prethodio referendum. Ugovor iz Maastrichta stupio je na snagu 1. studenoga 1993., čime je službeno osnovana Europska unija.

Od tada je još 16 država pristupilo EU-u i prihvatilo odredbe Ugovora iz Maastrichta ili ugovora koji su slijedili nakon njega.

3. Njime su postavljeni temelji za uvođenje eura.

Ugovorom iz Maastrichta omogućeno je uvođenje jedinstvene europske valute, eura. Time je okrunjeno nekoliko desetljeća rasprave o povećanju ekonomske suradnje u Europi. Ugovorom je osnovana i Europska središnja banka (ESB) te Europski sustav središnjih banaka, a u njemu su opisani i njihovi ciljevi. Glavni je cilj ESB‑a održati stabilnost cijena, odnosno zaštititi vrijednost eura.

Europska komisija prva je iznijela zamisao o jedinstvenoj europskoj valuti ranih 60-ih godina 20. stoljeća. Međutim, taj je projekt obustavljen zbog nestabilnih ekonomskih uvjeta u 70-im godinama.

Europski su čelnici ponovno počeli razmatrati zamisao o jedinstvenoj valuti 1986., a 1989. su se odlučili za prijelaz u tri faze. Te su faze službeno određene u Ugovoru iz Maastrichta:

  • 1. faza (od 1. srpnja 1990. do 31. prosinca 1993.): uvođenje slobodnog kretanja kapitala među državama članicama
  • 2. faza (od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 1998.): unaprjeđenje suradnje među nacionalnim središnjim bankama i povećanje usklađenosti ekonomskih politika država članica
  • 3. faza (od 1.siječnja 1999. do danas): postupno uvođenje eura i provedba jedinstvene monetarne politike, za što je zadužen ESB.

4. U njemu su određeni kriteriji koje države moraju ispuniti prije uvođenja eura.

Osim što je utvrđen vremenski plan uvođenja jedinstvene valute, Ugovorom su određena i pravila o funkcioniranju eura u praksi, uključujući kriterije za određivanje spremnosti država za uvođenje eura.

Svrha tih pravila, koja se katkad nazivaju kriterijima iz Maastrichta ili konvergencijskim kriterijima, jest osigurati održavanje stabilnosti cijena u europodručju čak i kada nove države prihvate valutu. Pravilima se nastoji osigurati da su države koje se priključuju europodručju stabilne kada je riječ o sljedećim područjima:

  • inflaciji
  • razini državnog duga
  • kamatnim stopama
  • deviznom tečaju.

5. Bio je to iznimno važan korak za europsku integraciju.

Otkako je potpisan Ugovor iz Maastrichta, europske su države postale povezanije, dok su neka područja politike, na primjer ekonomska i fiskalna politika, i dalje u nacionalnoj nadležnosti. Europski čelnici odlučili su poduzeti i dodatne korake radi promicanja daljnje integracije među europskim državama:

  • Pakt o stabilnosti i rastu sklopljen je 1997. kako bi se osiguralo da se države pridržavaju zdravih proračunskih politika
  • Europski stabilizacijski mehanizam osnovan je s ciljem pružanja financijske pomoći državama europodručja koje se nalaze u ozbiljnim financijskim poteškoćama ili im takve poteškoće prijete
  • Jedinstveni nadzorni mehanizam i Jedinstveni sanacijski odbor osnovani su nakon financijske krize kako bi se europski bankovni sustav dodatno osigurao i kako bi se povećala financijska integracija i stabilnost.

Danas više od 510 milijuna građana iz 28 država članica uživa pogodnosti europske suradnje. A 25 godina nakon što je dogovoren plan za njegovo uvođenje, euro je postao druga svjetska valuta kojom se najčešće trguje i dio je svakodnevice 340 milijuna građana u 19 država.