Kratki vodič o makrobonitetnim politikama
24. svibnja 2017.
Što znači »makrobonitetno«?
Prefiksoid »makro« upućuje na to da se politike ili postupci odnose na financijske sustave u cjelini ili njihove važne dijelove, a ne na pojedinačne financijske institucije. S druge strane, nadzorne ili regulatorne politike za pojedinačne financijske institucije nazivaju se mikrobonitetnim politikama.
Razboritost je drugi naziv za oprez koji uključuje planiranje, dok se bonitetne politike odnose na postupke koji promiču dobru praksu i ograničavaju preuzimanje rizika. Drugim riječima, makrobonitetne politike trebale bi pridonijeti tome da svi oprezno pristupaju rizicima koji bi mogli postati sistemski, odnosno rizicima koji su povezani s cijelim područjem financija.
Što su makrobonitetne politike i zašto postoje?
Makrobonitetna tijela prate financijski sustav te utvrđuju rizike i osjetljivosti. Mogu provoditi politike usmjerene na te rizike i osjetljivosti, kojima se ograničava njihov daljnji rast i širenje financijskim sustavom.
Drugim riječima, mogu provoditi politike kojima bi se spriječilo da rizici šire utječu na financijski sustav ili da postanu sistemski.
Ako se sistemski rizici ostvare, pružanje potrebnih financijskih proizvoda i usluga moglo bi biti narušeno čak do te mjere da znatno utječe na gospodarski rast i dobrobit ljudi.
Ti učinci mogli su se primijetiti tijekom financijske krize koja je počela 2007. godine: recesija je negativno utjecala na više europskih država, a brojne je banke trebalo poduprijeti.
Ukratko, svrha makrobonitetnih politika jest promicanje financijske stabilnosti. Kada je financijski sustav stabilan i zdrav, bolje se možemo oduprijeti šokovima financijskih kriza i izbjeći njihove najgore učinke.
Primjeri rizika koji mogu dovesti do sistemskih rizika
- stvaranje napuhanih cijena imovine: kada cijene imovine, poput cijena kuća, narastu puno više od intrinzične vrijednosti imovine, rizik naglog pada tih cijena stvara opasne situacije
- banke koje prekomjerno preuzimaju rizike
- prekomjeran dug poduzeća ili kućanstava.
Što tijela poduzimaju u skladu s tim politikama?
Tijela, obično središnje banke, mogu poduzeti niz mjera koje su oblikovane kao izravan odgovor na rizik.
Na primjer, od financijskih se institucija, obično banaka, može zahtijevati da izdvoje dodatan kapital za nepredviđene događaje i šokove, a ti zaštitni slojevi kapitala mogu se razlikovati tijekom vremena i biti veći za neke vrste institucija.
To može osobito vrijediti za institucije koje su sistemski važne, odnosno one čije bi propadanje moglo prouzročiti znatnu lančanu reakciju u financijskom sustavu.
Makrobonitetnim politikama mogu se i ograničiti aktivnosti financijskih institucija, na primjer utvrđivanjem uvjeta za kredite osigurane nekretninama.
Primjerice, može se ograničiti iznos koji kupci stambenih nekretnina mogu pozajmiti u odnosu na cijenu kuće ili visinu njihovih prihoda. Takva ograničenja mogu se upotrijebiti za smirivanje tržišta stambenih nekretnina na kojemu iznimno brzo rastu cijene i povezani hipotekarni dugovi.
Koja su makrobonitetna tijela u EU-u?
- Europska središnja banka
- Europski odbor za sistemske rizike
- nacionalna imenovana tijela 28 država članica (obično središnje banke ili financijska nadzorna tijela).
Ukratko: što je financijski sustav?
Mreža međudjelovanja
Financijski sustav obuhvaća složenu mrežu raznih činitelja koji ovise jedni o drugima i djeluju jedni na druge.
Banke i osiguravajuća društva
Banke i osiguravajuća društva djeluju kao posrednici koji usmjeravaju novac od onih koji su ga spremni pozajmiti ili uložiti do onih koji trebaju zajam.
Tržišta
Na financijskim tržištima, kao što su tržište obveznica i tržište novca, također se izravno povezuju zajmodavci i zajmoprimci.
Platni sustavi
Istodobno, platni sustavi i sustavi namire vrijednosnih papira, kao infrastruktura financijskih tržišta, omogućuju siguran protok novca i financijske imovine.